Radosno glumačko pretjerivanje

35. dani satire, Zagreb: Slovensko narodno gledališče, Ljubljana, Ernst Lubitsch, Kad sam bio mrtav, red. Diego de Brea

• 
  
  Ernst Lubitsch, sin rusko-židovskog trgovca rođen u Berlinu 1892, već je kao tinejdžer počeo nastupati u kabareima i vodviljima, a uskoro potom i na velikom ekranu pa se već tijekom Prvoga svjetskog rata počeo baviti filmskom režijom i do svoje tridesete godine postao jedan od najznačajnijih njemačkih filmskih autora. Potom 1923. kreće u Hollywood i iako je rano (1947) umro, stigao je ostvariti bogatu karijeru i steći ugled jednog od najvećih autora komedija u povijesti filma, tvorca mnogih remek-djela, među kojima su Nevolje u raju, Ninočka i Biti ili ne biti. Neki su od njegovih prvih filmova, poput mnogih iz tog vremena, izgubljeni pa je pronalazak kopije gotovo nepoznate nijeme burleske iz 1916. u kojoj je sam Lubitsch igrao i glavnu ulogu bio iznimno značajan događaj za filmsku kulturu u susjednoj nam državi. Jer kopiju su u ostavštini Slovenca Štefana Štekarja 1994. pronašli filmski kritičar i utemeljitelj i direktor Slovenske kinoteke Silvan Furlan (1953-2005) i Ljiljana Nedić. Taj vrijedan događaj potaknuo je istaknutog slovenskog redatelja Diega de Breu za stvaranje originalne kazališne predstave koja ne samo da je na scenu prenijela fabulu te Lubitscheve filmske burleske, nego je pronašla i scenski adekvat stilu nijeme filmske komedije.
  
  I ova se Lubitscheva burleska, kao mnoge nijeme filmske komedije, oslanjala na neke elemente istodobnog teatra pa se koristila komedijom intriga i zabuna na način kako su se njome koristili u tadašnjem kazališnom vodvilju, a i gluma je bila izrazito tetralizirana i prenaglašena, jer je bez dijaloga morala dočarati što likovi doživljavaju i osjećaju. Protagonist predstave Kad sam bio mrtav mladi je suprug koji navečer redovito odlazi od kuće na partiju šaha što njegovu bračnu družicu čini nesretnom, a njezina majka, koja živi s njima, nastoji je svakako okrenuti protiv muža i dovesti do raspada njihova braka. Ta dominantna i neprijateljski raspoložena punica vjerojatno je i pravi razlog što on tako često napušta vlastiti dom. No, ženi prekipi i izbacuje ga iz stana, a on se odluči proglasiti mrtvim. Punicu ta vijest usrećuje i ona odmah počinje tražiti novog supruga svojoj kćeri. Međutim, nakon razdoblja slobodnog lutanja pokojnik se opet zaželio svoje žene pa se prerušen vraća i zapošljava kao njezin sluga da bi se riješio i prosca i punice.
  
  Diego de Brea, stvarajući suvremenu kazališnu verziju te Lubitscheve burleske, zadržao je neke temeljne karakteristike nijemog filma. Osnovne informacije i odnose rješava titlovima koji se pojavljuju iznad scene, a predstavu na način davnih projekcija nijemih filmova prati uživo klavirist smješten u uglu pozornice. Nema dijaloga pa se glumci služe pantomimom koja svojom prenaglašenošću oponaša način glume u nijemim filmovima, što je parodija koja sama po sebi djeluje iznimno smiješno. Artificijelnost ranog filma De Brea potencira i artificijelnošću nekih ranijih kazališnih razdoblja u kojima su muškarci glumili i ženske uloge, što na današnjoj pozornici također pridonosi komičnosti situacije.
  
  Ipak, da bi to izrazito postmodernističko poigravanje nekim ranijim modelima i filma i kazališta moglo zaživjeti kao efektna suvremena komedija, bilo je neophodno te pretpostavke nadgraditi i virtuoznom glumačkom igrom muškog glumačkog ansambla, za koju je zasigurno zaslužan i redatelj poznat po svojim nastojanjima da iz svakog glumca kojeg je izabrao za suradnju izvuče maksimalan doprinos cjelini predstave. U Kad sam bio mrtav to je ponajviše dobio od izvanrednog Jerneja Šugmana u ulozi đavolske punice koji humor izvlači i iz prikazivanja vlastitog uživanja u tumačenju ženske uloge i iz radosti da u njoj može ne samo karikirati sve slabosti tog lika, nego i to njeno zadovoljstvo u manipuliranju drugima učiniti istodobno i smiješnim i razumljivim razdraganoj publici. Igrajući na rubu potpunog uživljavanja u svoju ulogu i svojevrsne distance prema njoj, Šugman pokazuje i beskrajno uživanje u toj svojoj dvostrukosti koje ga preplavljuje, tako da (naravno, vrlo promišljeno i namjerno) glumi kako ne može kontrolirati svoje emocije pa zato jedino njemu u nekoliko navrata pobjegne pokoja jedva artikulirana riječ.
  
  Janez Škof u ulozi supruge (a u nekoliko prizora i služavke) efektno je karikirao dvoličnost mlade žene koja djeluje naivno i poslušno da bi u za to pogodnim trenucima njezina želja za seksom izbila poput erupcije. Tumači muških uloga nisu mogli računati na početnu komičnost koja je vezana uz tumačenje osoba suprotnog spola, ali su i oni pronašli način kako dobro nasmijati gledatelje. Alojz Svete potisnuo je groteskne elemente glumeći supruga kao blaziranog, naizgled nezainteresiranog muškarca koji uspijeva ostvariti svoje kombinacije baš zato što ne privlači na njih veliku pozornost. Ta površinska samozatajnost u kontrastu s drugim izrazito ekstrovertiranim likovima baš tom različitošću pomaže u stvaranju iznimno komičnih situacija. Boris Mihalj kao šahist, a potom još i više kao prosac, do apsurda dovodi neke macho elemente svojih uloga pridonoseći radosti glume koja očito podjednako veseli i sam ansambl i publiku. Režiji Diega de Bree uz zasluge za omogućavanje glumačkih parada treba odati priznanje za njihovo uklapanje u jedinstvenu cjelinu te za precizno građenje brzog ritma ove vrlo originalne i zabavne komedije.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 14. lipnja 2011.

Piše: