Bijeli auto, žuti čamci i luckasti Francuzi

25. Eurokaz: Philippe Quesne / Vivarium Studio, Big bang

• 
  
  Bijeli Citroen AX, zapremnine motora 1.4 litara, francuskih registarskih oznaka 78 AKA 60, leži prevrnut u desnom kutu široke scene. U karamboliranom vozilu nazire se nekoliko knjiga i stripova te manji broj punih limenki osvježavajućeg pića. Automobil se nalazi kraj nevelike stajaće vode, na čijim obalama spremno čeka nekoliko čamaca na napuhavanje marke Intex, tipa Challenger, raznih veličina. Samo nekoliko trenutaka ranije, svemir je nastao velikim praskom, a bezoblični prastanovnici razmiljeli su se zemljinom površinom, polako, nikud ne žureći.
  
  Sve to zbivalo se na sceni dvorane Istra zadnjega dana ovogodišnjeg Eurokaza na predstavi francuskog redatelja Phillipa Quesnea. Ako se po posljednjim utiscima pamti cjelokupan festival, tajming prikazivanja Quesneove predstave teško je mogao biti bolji, jer je riječ o vjerojatno najdojmljivijem gostovanju na zagrebačkim scenama u proteklih nekoliko mjeseci, a i jednom od rijetkih sudionika dvadeset i petog Eurokaza koji uistinu ima veze s festivalskom egidom – koja tradicionalno završava s „naglaskom na inovaciji“. Big bang nije zanimljiv zbog forme (koja se doima potpuno nenametljivom i arbitrarnom), ni zbog sadržaja (u predstavi se zapravo malo što događa), a ne plijeni ni virtuoznošću u izvedbi bilo koje vrste. Ono što Quesneovu kontemplativnu etidu o melankoliji življenja čini posebnom jest upravo odsustvo pretenzije da se vješto ispriča priča, koja zbog tog odsustva posjeduje kvalitete neprispodobive klasičnom teatru. Quesne zajedno sa suradnicima-sustvarateljima predstave stvara začudnu, na trenutke neprobojnu mrežu asocijativnih nizova, koji su, lehmanovski rečeno, više energetika nego informacija, ali ta mreža nije snobovski otuđena, nego nekako dobroćudno otvorena znatiželjnim pogledima.
  
  Quesne i društvo privatno sigurno nisu najtipičnija ekipa iz kvarta, probe su jamačno bile garnirane zahtjevnom teorijskom popudbinom, ali krajnji rezultat ne miriše na elitizam, nego na potentnu grupnu dinamiku kolektiva posvećenog jednoj temi – istraživanju mekih granica uzvišenog, apstraktnog i mitskog postanka svijeta i niskog, konkretnog, svakodnevnog života koji se polako gasi.
  
  Što pametno napisati o predstavi koja se uporno opire bilo kakvom usustavljanju i programatski odbija tumačenja? Možda to da je riječ o teatru očito nastalom u grupnom istraživanju, da su izvođači koncentrirani na scenski pokret koji nikud ne žuri, da se Quesne duhovito igra sa začudnim slikama ispred filmskog green screena, koji dodatno nagoni na individualnu interpretaciju viđenog, da su spore slike početka života na zemlji duhovito interpolirane s kubrickovskim vizijama izgubljenih u svemiru? Ili možda treba pisati o uspjeloj sintezi pop kulture i oporog egzistencijalizma, o prevrnutom Citroenu i žutim čamcima koji su tako dirljivo nedovoljni za nekog suvremenog Nou i njegovu živinčad?
  
  Sve to skupa nakon odgledane predstave zvuči točno, ali dosadno, jer Quesne i prijatelji dižu letvicu klasičnog dramljenja i nude luckastu malu predstavu koja migolji između nabrojanih motiva i tumačenja, emanirajući neprožvakani materijal podložan najrazličitijim interpretacijama. Planet Earth is blue and there's nothing I can do, ide ona na sto mjesta prokurvana Bowieva... Quesne i prijatelji varirali su na tu temu, stvarajući predstavu poštenu u namjerama, i veoma dojmljivu u realizaciji. Melankoličan i usporen, namjerno autističan i bespoštedno iskren, Quesneov teatar možda i nije ništa specijalno novoga, ali ono što nudi, dopire do publike snažno i bez ostatka. Što će ta pomalo zbunjena publika uraditi s dobivenim? E, to više nije njihova briga.
  
  © Matko Botić, KAZALIŠTE.hr, 12. srpnja 2011.

Piše: