Na taraci

Festivalski dramski ansambl 62. Dubrovačkih ljetnih igra: Vlaho Stulli, Kate Kapuralica, red. Dario Harjaček

• 
  
  Ovogodišnje, 62. Dubrovačke ljetne igre svoj su premijerni dramski slijed započele pučkom predstavom za puk – komedijom Kate Kapuralica Vlaha Stullija, dramskim fenomenom hrvatske književne baštine koju je dubrovački pučanin, frankofil i jakobinac, službenik državnog saniteta Republike, Vlaho Stulli, napisao 1800. godine u doba opće razgradnje socijalnog tkiva Dubrovnika ancien regimea neposredno prije sloma Republike, Slobode, države i društva. Tekst je ponovno otkrio Marko Fotez objavivši ga u Mogućnostima 1964., a na scenu ga postavivši u Splitu 1966. u vlastitoj režiji. (Stariji) Dubrovčani sjećaju se još i Kate Kapuralice u produkciji dubrovačkoga Kazališta Marina Držića, režiji Tomislava Radića i s Milkom Podrug Kokotović i Mišom Martinovićem u glavnim ulogama. Predstava je prikazana i na Igrama: 1974. na Bunićevoj poljani, a 1975. na Mrtvom zvonu.
  
  Komedija o dubrovačkoj sirotinji, u kojoj su brojni kritičari i teatrolozi pronalazili elemente građanske drame pa čak i teatra apsurda, za koju je rečeno da je napisana ispred svoga vremena i za koju je čak i Jan Kott izjavio da izgleda kao neka prevara suvremenog pisca – zapravo je Stullijev minuciozan pogled na dubrovačku sirotinjsku kuću i obitelj u spomenuto doba sveopćeg društvenog raspada napisana i iz jakobinske perspektive nužnosti rušenja nadišlog starog poretka.
  
  Redatelj Dario Harjaček (kojemu je ovo prvi susret s Igrama) bježi od bilo kakve rekonstrukcije, a najviše od povijesnih reminiscencija. Unutrašnjost kuće u kojoj je radnja smještena, Harjaček izvlači u kortu – dvorište nekadašnjeg Samostana sv. Marije – danas dijela Grada u kojem se još uvijek može osjetiti pulsirajući mediteranski život, no u toposu koji je stoljetnim socijalno-urbanim inženjeringom pretvoren u mjesto života najsiromašnijih stanovnika Grada. Tako Stullijevi likovi izgledaju jednostavno kao stanovnici sv. Marije (Kazerme), artificijelnosti zapravo i nema, a pred publikom se događaju prizori koji bi se mogli vidjeti i neki drugi dan u istom dvorištu i bez Stullija i Harjačeka. Alkohol je tu opće mjesto, psovka – gotovo kolokvijalna.
  
  No, u takvoj koncepciji krije se zamka: redatelju i dramaturginji (Katarina Pejović) kao da se pomalo izgubio Vlaho Stulli i njegov tekst – iako je Stullijeva dramaturgija jako daleko od bilo kakvih kanona, a ponajmanje savršenosti; u Harjačekovoj interpretaciji nema niti onih temeljnih dramaturških niti: problem miraza (dote) kojeg kapural Luka mora osigurati svojoj kćeri Mari da bi se udala za mornara Tikvulina, niti se ne spominje, a ona svojim izgledom nije ostarjela djevojka koja se treba udati; razlozi pojave Vukića i Marice na sceni i nisu baš jasni, a uz izuzetak Kate i muža joj Luke, i pojavnost ostalih više je na razini ilustracije, nego pokušaja pronalaska nekih dubljih motiva i razložnosti, nema tu mjesta niti nekom psihologiziranju, niti propitkivanju dramaturških (ne)logičnosti Stullijeva teksta. Time i sama predstava počinje izgledati više kao mogućnost i/ili hiperbolizirana naturalistička stvarnost, a ne scenski događaj s početkom i krajem. Harjačeku je očito važnija vanjska povezanost s našim vremenom i tim dijelom Grada, nego neko dublje istraživanje unutarnjih odrednica, u svakom pogledu, zanimljive Stullijeve crne komedije. Komika je prisutna, no više kao izvanjska situacijska odrednica.
  
  Glumci i glumice Festivalskog dramskog ansambla, uglavnom, su ostali unutar redateljske koncepcije: Jelena Mihojević (Kate Kapuralica) dosljedna je od početka do kraja – ne vidi se u njoj ni trag nekadašnjeg gospodstva, to je životom i siromaštvom iscrpljena žena kojoj (kao i drugima) još jedino alkohol daje nadu da stvarnost i nije baš takva kakva jest. Iako jezično korektna, ipak se u pojedinim trenucima osjeća da joj je bila nužna bolja suradnja s jezičnom savjetnicom (Doris Šarić Kukuljica). Gradski stražar – kapural Luka (Nikša Butijer) – Katin muž – rezignirani je pater familias koji zna da svojoj obitelji nije, niti će ikad i moći, priuštiti nešto više od malo (konavoskoga) vina. Ostali likovi prikazani su više na razini krokija, bez ulaženja u bilo kakve potankosti: Mare (Barbara Prpić), Pavle (Nika Burđelez), Luko (Ivan Magud), Marica (Srđana Šimunović), Vukić (Branimir Vidić Flika), Tikvulin (Maro Martinović); tek nešto izražajnija je Perica Martinović kao Kanđe (matičarka) – dosljedno izgubljena u mjestu gdje joj nije mjesto; a budući da je riječ o svakodnevnom događanju ispod sv. Marije, tu su i scenski radnici (Nikola Baće i Romano Nikolić), te nezaobilazni turisti (Božo Lopižić i Jasmina Tarabić).
  
  Scena Ive Matije Bitange i Lea Vukelića ostaje unutar zadanih okvira samoga dvorišta, a kostimi Doris Kristić, u svojoj ružnoći, potenciraju jad, bijedu i siromaštvo, dok glazbena podloga Frana Đurovića i nije osobito zamjetna.
  
  Prvom ovogodišnjom premijerom, 62. Dubrovačke ljetne igre dobile su predstavu koja aktualizira Stullijev tekst u događanja našeg vremena, koja inovativno izvlači radnju iz interijera u eksterijer što je čini istinski ambijentalnom; no predstavu kojoj nedostaje upravo Stullijeva dramaturgija.
  
  Igre ovosezonski dramski premijerni program nastavljaju 5. kolovoza kada će u Palači Sponza Ivana Sajko postaviti vlastitu dramu Prizori s jabukom, a završavaju ga Sofoklovim Kraljem Edipom u režiji Eduarda Milera u Parku Umjetničke škole (premijera je najavljena za 21. kolovoza).
  
  © Tomislav M. Bonić, KAZALIŠTE.hr, 28. srpnja 2011.

Piše: