Projekt u kazalištu

Dramski program 57. Splitskog ljeta: Jean Michel Bruyère: Satis sunt mihi pauci (Malobrojni su mi dovoljni)

• 
  
  Zajednički projekt Jean Michel Bruyèrea, LFKs iz Marseilla i Dramskog ansambla Splitskog ljeta i prije praizvedbe u Podrumima Dioklecijanove palače 4. kolovoza zaintrigirao je kazališnu javnost no i većinu medija preduvjetom da baš svi sudionici izvedbe (izvođači i publika) moraju biti odjeveni u bijelo od glave do pete. Kako se nisu tolerirale bež varijante kao i natpisi na košuljama, na područje igre zakoračilo je pedesetak gledatelja s koprenom na glavi i sa bijelim najlonskim vrećicama na nogama.
  
  Prvi susret s dijelovima scenografije i izvođačkog ansambla otkrio je daljnju fiksaciju na bijelo pa su i klupe, ogradne rešetke i lampioni kao i zvučnici dakako bili zaodjeveni u bijelo. Bruyère u obrazloženju naslova projekta nudi filozofski obrazac koji od Nietzschea vodi do Seneke, a od Seneke do Epikura i Demokrita; satis sunt mihi pauci – malobrojni su mi dovoljni – frazu koju možemo shvaćati na više razina: onoj umnoj u kojoj čovjek/umjetnik ne traži potvrdu mnoštva u predstavci vlastite vizije kao i na izvedbeno/kazališnoj razini u kojoj se jedan smatra narodom, mnoštvom ili publikom. Možda je posljednja opaska i razlog uniformirane estetike izvođača i publike koja ulaskom u Bruyèreov metateatarski prostor gubi individualna obilježja.
  
  No unatoč razvidnoj količini predteksta i filozofskoj premisi sama izvedba i struktura projekta otkriva drugačije oznake. Umjesto predstave pronalazimo žanrovski raznorodan sadržaj koji sadržava elemente instalacije, filma, performansa i happeninga. Projekt predstavljen u nekoliko dvorana Dioklecijanovih podruma uključuje audio instalaciju elektronički generiranog zvuka oko kojeg je okupljena većina izvođača zaodjenutih u militarne maskirne uniforme za snijeg koji u sporim i zamornim kretanjima označavaju prvu razinu okupljanja, pseudokultni ili pseudopolitički skup. Nekoliko istaknutih glumica HNK Split (Arijana Čulina, Ksenija Prohaska i Nives Ivanković) u posebnoj ćeliji izvodilo je cirkularnu kombinaciju natruha plesa i čitanja teksta koji uključuje i čitav niz opservacija na seksualni čin i ljudske genitalije, dok su u prostoriji do članovi KUD-a Srijane i Pleter izvodili prepoznatljivu ojkavicu/reru.
  
  Krajnje prostorije podruma rezervirane su za nekoliko video projekcija na kojima susrećemo opet bijele uniformirane glumce koji sudjeluju u dugotrajnom dijalogu po uzoru na Lyncheve Rabbitse. Većina filmskog sadržaja bavi se temom granice, posvajanja i izbjeglištva i u tom je kontekstu lako prepoznati izrazitu političnost i ideološku potku projekta naslonjenog na kritiku suvremenog svijeta. Prisutnost policijskih psa čuvara u konačnici omeđuje prostor izvedbe, ali i daje naslutiti da se sadržaj prezentiran unutar limesa odigrava u strogo kontroliranim uvjetima. Očita je veza LFKs sa kazališnim eksperimentom FEKS (tvornica ekscentričnog glumca) u Sankt Petersburgu dvadesetih godina prošlog stoljeća prisutna i Bruyèreovom pseudonimu Jana Tésárová s kojim se predstavlja u nizu projekata. Krajnje lijevi politički stavovi, azilanstvo i ekscentrična umjetnička proizvodnja forte političkog ideološkog svjetonazora koji tek dijelom možemo osluhnuti u izvedbenom materijalu.
  
  Odabir podruma palače za izvedbu prejudicirao bi da je riječ o site specific izvedbi no više je riječ o materijalu koji nudi snažne ideološke/političke opservacije unutar hermetičnog sižea i bolje bi se uklopio u industrijski i postindustrijski habitus – halu, tvornicu ili neko skladište. Podrumi kao ambijent, a ambijentalna oznaka od presudnog je značaja za slične izvedbe nude ipak drugačiju kulisu koja djelom i otupljuje vizuru prikazanog projekta. Poseban je s druge strane kontekst zadobiven fragmentiranom strukturom i ciklički posloženim dijelovima izvedbe koji maskiranoj publici omogućavaju fluktuaciju kroz prostor i nasumični odabir prizora za gledanje. Nekolicina iz auditorija pridružila se elektroničkom beatu i plesu s izvođačima dok je većina drugih cirkulirajući kroz prostor očekivala više i stoga ih je izmjena istovrsnog sadržaja većinom nagnala na prijevremeni odlazak. No kako je riječ o projektu bez klasičnog finala i epiloga koji preuzima muzealske i izložbene oznake to autoru vrlo vjerojatno neće značiti ništa. Satis sunt mihi pauci, unatoč pokazateljima koji su upućivali na to, nije otvoreno djelo nego strogo kontrolirani projekt koji ne posjeduje snagu postdramskog kazališta slika kao ni energičnost performance arta ni interaktivnost happeninga. Zaključno riječ je o projektu koji bi u rukama nekog s drukčijim nervom od onog Bruyèreovog možda poprimio i zanimljivije oznake i otvoreniju simbiozu s filozofskim predtekstom, a u ovom slučaju najtočnijim se pokazao naslov: malobrojni su mu (Bruyèreu) zaista dovoljni. 
  
  © Mario Županović, KAZALISTE.hr, 8. kolovoza 2011.

Piše: