Na ruševinama

Dramski program 57. Splitskog ljeta: Euripid, Hekuba, red. Felix Alexa

  • Dramski program 57. Splitskog ljeta: Euripid, Hekuba, red. Felix Alexa

    Dugo najavljivana druga premijera dramskog programa 57. Splitsko ljeta, Euripidova tragedija Hekuba trebala je po riječima ravnateljice dramskog programa ljeta Senke Bulić biti spoj klasičnog i modernog te povratak visokoj literaturi u vrijeme sveopće estradizacije. Rezultati će ipak pokazati nešto sasvim drugo. Kako to često biva na velikim festivalima, glasno najavljivane epske produkcije najčešće padaju na ispitu teatarske zrelosti i razložnosti postavljanja/izvođenja. Euridipova drama vezana uz događaje nakon osvajanja Troje zloduha je fabula o majci i djeci, osveti, izigranom obećanju, sudaru klasičnog i barbarskog svijeta, a ponajviše o pohlepi i dostojanstvu. Svevremenost sižea i snažan dramatski naboj Euridipovih dueta-duela karaktera itekako je zahvalan za transponiranje u suvremenost, posebice zbog naglašene kulturološke premise (civilizirano/barbarsko) i trajno atraktivnog motiva opravdane osvete.

    Dramski program 57. Splitskog ljeta: Euripid, Hekuba, red. Felix AlexaPraksa je ovogodišnjeg, ali i nekoliko prethodnih Splitskih ljeta, ambijentalnost i pokušaj pomicanja tromog (nacionalnog) klasičnog teatra izvan kazališne kutije pa je tako uz premijerni pastiš Jean-Michela Bruyèrea u podrumima Dioklecijanove palače i Hekuba izvedena na prostoru Basilice urbane u kompleksu rimskih ruševina Salone. Rumunjski redatelj Felix Alexa kojem je povjerena režijska palica odlučio se na linearan model uklapanja izvedbe u prostor i podjelu istog na tri plana koji i simbolički trasiraju razvoj fabule: kriptični, elevacijski i extra murros. U kontekstu dramske radnje taj dio ambijentalnog postavljanja drži vodu. Minimalne intervencije u prostor u vidu nasutog ugljena scenografa Tomislava Ćurkovića i fragmentirana postmoderna kostimografija Silvija Vujičića u potpunosti su pokušaj da se redukcijom dekora podcrtaju prostorne oznake salonitanskog ambijenta.

    Međutim preusko shvaćena matrica ambijentalnog teatra prva je velika greška Alexe i splitske produkcije. Zvučna i vizualna komponenta okoliša kao i postavljanje auditorija presudno utječu na kakvoću izvedbe i u mnogome oblikuju konačnu vizuru nečega što bi trebalo nazivati ambijentalnim (točnije environmental) kazalištem. U slučaju Hekube postavljanje klasične tribine s malim nagibom u potpunosti je onemogućilo praćenje izvedbe za više od polovine auditorija; potpuni nemar za zvučne uvjete u okolici prostora (motori, strojevi, automobili) kao i unutar same izvedbe bez mikrofona i amplificiranog zvuka rezultiralo je time da polovina auditorija predstavu nije čula. Stoga izvedba unutar nekog specifičnog prostora podrazumijeva znatno veći niz faktora od onih na koje je Felix Alexa obratio pažnju. Hekuba je tako postala predstava sumnjive ambijentalnosti i tek dijelom uspio site specific. Glazbena podloga Zidara betonskog kombinirana je tijekom cijele izvedbe s bubnjanjem na bačvama u ulozi timpana i solidno je minimalističko zvučno rješenje dijelom ipak narušeno zbog navedene okolne buke i prenježnog inteziteta. Gledatelj koji izvedbu ne čuje niti je vidi sigurno ne može biti želja ikoga tko se bavi izvedbenim umjetnostima.
    Dramski program 57. Splitskog ljeta: Euripid, Hekuba, red. Felix AlexaDramski program 57. Splitskog ljeta: Euripid, Hekuba, red. Felix Alexa
    Glumački ansambl također nije ujednačen niti je svojom izvedbom zaslužio tolike medijske najave. Zoja Odak kao Hekuba možda je i najbolji dio ansambla više zbog poslovične uživljenosti u ulogu tragične heroine i iscrpne artikulacije teksta nego zbog toga što bi Hekuba bila neka novost van matrice njezinih glavnih uloga. Ipak njena maniristička sklonost ocrtavanju katarzičnih stanja bolji su dio glumačke družine, posebice u izvedbi muklog krika očajne majke koji je i vrhunac splitske produkcije. Sergej Trifunović, popularni glumac srpskih filmova u ulozi Polymestora je odradio tek glumačku vježbu, bez prevelikog umora ocrtavajući lik izdajničkog tračkog kralja. Teško je u njegovom nastupu vidjeti ikakvu režiju i poseban pristup koji je Alexa ipak trebao realizirati. Prirodna opuštenost i patos djelovali su sinkrono barbarskom krezubici kojeg portretira i tako je sam odabir glumca djelovao povoljnije nego Trifunovićevo građenje uloge. Taj nedostatak režije glumaca i potpuno očište na tekst i prostor izvedbe očit je u nastupu drugog srpskog glumca, Dejana Bućina koji je potpuno banalizirao ulogu Agamemnona posvetivši se više manekenskom hodu i dizanju glave nego liku koji igra. Prevelika doza nonšalancije ipak nije poželjna u klasičnom dramskom komadu.

    Na pola puta između patetike i uspjele uloge je Ana Vilenica u ulozi patnice Poliksene koju je pak prevelika pažnje u izgovoru i uživljenost u potpunosti odvojila od ostatka ansambla. Epizodne uloge Matije Kačana (Polidor), Nikole Ivoševića (Odisej) i Josipa Zovka (Taltibije) zanatski su odrađene no poprilično prozirne i neinventivne sekvence. Isto se može reći i za neujednačen kor u kojem dolično korskim ženama zvuče Andrijana Vicković i Tatjana Jovanović dok su ostali glasovi i nastupi djelovali krajnje amaterski. Stoga daleko od bilo kakvog ensamble piecea splitska se Hekuba pričinila kao skup nepovezivih glumačko-izvedbenih krhotina kojima se redatelj Alexa očito nije ni bavio. Fasciniran prostorom Alexa je sve adute ispucao u naglašavanju i osvjetljavanju ambijenta posutog ugljenom u kojem je defiliranje glumaca očito važniji dramski element od kreiranja uloge.
    Dramski program 57. Splitskog ljeta: Euripid, Hekuba, red. Felix Alexa
    Kulturološki i ideološki aspekti Euridipova djela omogućavali su znatno drugačije kontekstualiziranu predstavu u kojoj se osuvremenjivanjem glumačke posture, izgovora i dosljednije naznačenom režijom moglo jasno podcrtati, naglasiti i izvući trajne značajke predloška (pohlepa, osveta, kulturološki jaz) koje su u ovom slučaju ostale nedorečene i bljedunjave kao i cijela splitska produkcija. Spoj modernog i klasičnog s početka priče u Hekubi je ostalo tek mrtvo slovo na papiru realiziran isključivo u vizualnom dekoru kostima i samosvojnim rimskim ruševinama. Angažman rumunjskog redatelja i niza filmskih glumaca nije na kraju opravdan ničim tako da je teško u konačnici ne reći tresla se brda, rodilo se niš

    © Mario Županović, KAZALIŠTE.hr, 16. kolovoza 2011.

Piše:

Mario
Županović