Miting istine

15. međunarodni festival suvremenog kazališta Zadar Snova, Zadar, 8. - 14. kolovoza 2011.

• 
  
  Zadar snova unatoč sve obimnijoj festivalskoj ponudi grada Zadra (Zadarsko kazališno ljeto, Film Forum festival, Glazbene večeri u Sv. Donatu) uspijeva preživjeti i svoje petnaesto izdanje i ostati prepoznatljiv festival suvremenog kazališta - jedini u široj okolici koji njeguje postdramsko kazalište, performans, suvremeni ples i film na istoj programskoj platformi. Posljednjih nekoliko godina ustoličena je dvodijelna programska shema koja u prvom dijelu nudi nekolicinu dramskih/plesnih/performans premijera zadarskih izvođača i grupa te izbor vrlo solidnih gostovanja komornijih projekata iz nekoliko europskih zemalja, dok je drugi dio rezerviran za ponoćne filmske projekcije u Sv. Donatu. Festivalska publika nije mnogobrojna, ali je poprilično odana ovom festivalu koji nije napojen na masovni turistički/konzumeristički štih zadarske ljetne kulturne ponude.
  
  Unatoč postojanju dvaju kazališnih festivala kojima je grad osnivač (Zadar snova i Zadarsko kazališno ljeto) infrastrukturna suradnja između dviju priredbi stagnira godinama. Tako je razlog otkazivanja završne produkcije festivala talijanske skupine Santasangre pod nazivom Seigradi početak građevinskih radova u dvorani HNK Zadar u nedjelju! Festival je tako završen bez udarne predstave dan ranije, a cijela situacija ukazuje na nedostatak dijaloga i dobre volje poslovično razjedinjene umjetničke scene grada Zadra.
  
  Prvi dan festivala iznjedrio je dvije premijere zadarske produkcije. Decipula (Krletka) redateljice Vjere Vidov u izvođenju Ive Burčul, Marte Musap i Vedrana Miočića Stošića kratki je kolaž stavljen od plesne, glazbene i vokalne izvedbe koja se može čitati i kao stilska vježba propitivanja različitih izvedbenih žanrova. Zadarski plesni ansambl predstavio se projektom Sanje Petrovski Tri Marije hojêhu u crkvi Sv. Donata - koreografijom zasnovanoj na literarnom predlošku; pjesmi iz Tkonskog zbornika iz 16. stoljeća pisanog glagoljicom. Koreografija je pokušaj oslikavanja glagoljice kroz Labanovu tehniku suvremenog plesa koristeći ciklički i ophodni karakter izvedbenog prostora Sv. Donata. Izvedba je zahtijevala kontemplativan pristup plesača koji je najvjernije pokazala sama autorica. Koreodrama Tri sestre redateljice i koreografkinje Jasne Frankić Brkljačić razvučena je kroz tri festivalska dana u kojima je publika uživo svjedočila nastanku predstave koja je prezentirana kao nedovršeni work in progress i radionica s petnaestak izvođača različitog profila. Čehovljev predložak spojen je plesnim pokretom i fragmentima dramskih epizoda u pitoresknom dvorištu ulice Borelli pridao je projektu i site specific oznake. Uz dojmljiv treći čin Požar u kojem je publika nosila gas-maske i nešto slabije razrađen završni dio Sapunica dalo bi se naslutiti da bi možebitno završeno uprizorenje moglo biti zanimljivo.
  
  Trajni kazališni gost festivala Ivica Buljan redatelj je predstave Me and Al nastale simbiozom tekstova B.M. Koltesa i J. D. Salingera koja je nedavno gostovala i u njujorškoj La MaMi te na Splitskom ljetu. Produkcija Mini teatra iz Ljubljane i Kazališta Hotel Bulić klasičan je Buljanov komorniji komad u kojem dominiraju snažne izvedbe Senke Bulić i Marka Mandića uz zanimljiv interaktivni dio u kojem dijelovi publike postaju protagonisti dešperatnih likova na sceni. U prostoru Sv. Dominika također je izvedena i Rozamunda po tekstu Elfriede Jelinek u režiji Senke Bulić i produkciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom iz Cetinja. Sjajna izvedba dvojice demonskih ljubavnika: Marinka Leša i Tihane Ćulafić uz dojmljivo korištenje scenografije (krevet s vodom i tanjurima) i strasnu tjelesni izvedbu koja je uključivala i razmazivanje pekmeza po golom ženskom tijelu, jedan je od vrhunaca ovogodišnjeg Festivala.
  
  Filmski program u Sv. Donatu u prva je tri dana prikazivao kratke hrvatske filmove s nedavnog Pula film festivala podijeljene u tri tematske cjeline: Što je ljubav?, Odlasci i Erotske igre dok su kratki europski filmovi nominirani za nagradu Europske filmske akademije prikazivani od četvrtka do subote.
  
  Premijerno izvođenje crnog kabarea Miting istine slovenske Via negative na Forumu zasigurno je bio najzabavniji i najduhovitiji dio cijelog Festivala. Projekt autora i izvođača Borisa Kadina koji se na sceni pojavljuje kao Doris iz maloga mista u okolici Splita ironična je retrospektiva političkog, ideološkog i kulturnog naslijeđa u posljednjih tridesetak godina skrojena kao performans/koncert sastavljen od dovitljivih obrada standarda hrvatske estrade (Gdje Dunav ljubi nebo, Da te ne volim, Moja Domovina...) i monoloških pasusa u kojima se akcentuira riječ istina. Kadina - koji se pokazao kao vrlo dobar pjevač/interpretator pratio je i dvočlani band (bas, klavijature i bubanj - Vedran i Marin Supičić).
  
  Iranac Mehdi Farajpour izveo je po vlastitoj koreografiji Beckettovu monodramu Krappovu posljednju vrpcu u opskurnom monoplayu pokušavajući kombinirati primjese buto plesa sa govornim performansom i simultanom igrom s magnetofonskom vrpcom. Solidna izvedba koja je ipak patila od nedorečenih koreografskih dijelova i dijelom monotone repetitivne strukture (ples/glas). Završna predstava festivala, djelo poljske skupine Teatr a part pod nazivom Klepsydra u režiji Marcina Hericha i u izvođenju plesačice/glumice Monike Wachowicz, intimna je priča o tridesetogodišnjoj ženi koja proživljava duboku traumu. Izvedba je ostvarena kao dvodijelna koreografija čiji je ključ razumijevanja tekst izgovoren na poljskom jeziku koji je auditorij lišio mogućnosti potpunog razumijevanja motiva, no unatoč tome teško je poreći vrlo sugestivan i emocionalan nastup mlade Poljakinje.
  
  Petnaesto izdanje Zadra snova programski je uspjelo, no čini se da je nekoć uz znatniju financijsku pomoć lokalnih struktura ipak vidio i bolje dane. Treba primijetiti kako nedostatak sredstava posljednjih nekoliko godina primorava organizatore da prikazuju komornije i manje formate suvremenog kazališta, plesa i performansa i da će se takva praksa nastaviti i dalje. Što se tiče zadarske izvaninstitucionalne scene, Festival je još uvijek jedno od rijetkih mjesta na kojima se mogu izvesti i premijerno prikazati dovršeni ili djelomično dovršeni projekti.
  
  © Mario Županović, KAZALIŠTE.hr, 21. kolovoza 2011.

Piše: