Sudbinsko prokletstvo

62. Dubrovačke ljetne igre: Festivalski dramski ansambl, Sofoklo, Kralj Edip, red. Eduard Miler

• 
  
  Dugo najavljivana treća dramska premijera ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara, Sofoklov Kralj Edip u režiji slovenskog redatelja Eduarda Milera (kojemu je ovo i prvi redateljski susret s Igrama) napokon je odigrana 24. kolovoza. Mitsko Edipovo prokletstvo kao da se poklopilo s doslovnošću prokletstva nastanka same predstave budući da je nositelj naslovne uloge Mislav Čavajda na javnoj generalnoj probi 20. kolovoza ozlijedio koljeno, no uz veliki napor samog Čavajde i poneke redateljske preinake, predstava je premijerno prikazana uz dva dana kašnjenja, a dubrovački Edip (Mislav Čavajda) dobio je i HRT-ovu Nagradu Orlando za najbolje ostvarenje u dramskom programu 62. Igara. Kao da su se i sami bogovi urotili protiv predstave, a ista im je odgovorila ljudskom snagom koja ponekad zna biti jača i od one nadljudske i nadpovijesne.
  
  Tako su 62. Dubrovačke ljetne igre svoj dramski program završile na ishodištu europske dramske riječi – tragedijom koja, uz Antigonu i Edipa na Kolonu, čini dio Sofoklove dramske preradbe mita o nesretnim potomcima Kadmove kući u Tebi – mita, koji uz onaj o Atrejevićima, tvori i okosnicu starogrčkog pa i općeeuropskog tragedijskog dramskog pisma, ali i okosnicu onoga što obično zovemo civilizacija europskog (zapadnog) kruga. Intrigantno je što je i ovogodišnje Splitsko ljeto završilo antikom – Euripidovom Hekubom. Očito antička tragedija danas i ovdje, još uvijek, ima što reći.
  
  Sofoklov i Millerov Kralj Edip vrlo je dobra predstava, zasigurno pripada i među bolja ostvarenja grčke drame u cjelokupnoj teatrografiji Igara. Višeslojnu tragediju u kojoj se isprepliće božansko i ljudsko, sudbinsko i voljno; Eduard Miler prepoznaje prvenstveno kao tragediju čovjeka koji na sebe preuzima odgovornost za tuđu krivnju. Laj je taj koji je oteo i silovao dječaka Krizipa pa su bogovi prokleli njegov rod. Ubivši Laja u prepirci, a da nije ni znao koga je ubio, Edip počinje ostvarivati strašnu kletvu bogova o oceubojstvu i incestu. No, Edipova krivnja može biti samo metafizička i moralna, nikako i politička i kaznena – slijedimo li Karla Jaspersa. Edip u Tebu dolazi naizgled kao osloboditelj, riješio je Sfinginu zagonetku poznatom odgonetkom Čovjek, Mit je pretvorio u Logos, no i bogovi, pa i Sfinga, nisu ostali nijemi: svijet u kojem vlada Logos više nije mjesto nadpovijesnog, te onaj koji je bio osloboditelj mora postati razaratelj – polisa, obitelji, sebe sama. Edip je bio pharmakon (lijek), no postaje agos (ljaga). Ostajući vjeran sebi i vlastitom umu, kao što je grad oslobodio od Sfinge, mora ga osloboditi i od kuge; u tom oslobođenju rađa se spoznaja o vlastitom identitetu, spoznaja koja dovodi do samoosljepljenja kako bi bez vida možda ponovno (pro)gledao. I preuzeo potpunu odgovornost za svu krivnju.
  
  Uz dramaturšku pomoć Žanine Mirčevske, te s novim, proznim i scenski izražajnim prijevodom Lade Kaštelan, Miler jasno slijedi vlastite naglaske, ne odričući se Sofokla i ne pretvarajući grčku tragediju u suvremenu građansku dramu (što i nije tako rijedak slučaj na suvremenim pozornicama), istovremeno koristeći vlastitu interpretaciju da bi pozicionirao Kralja Edipa u koordinate suvremenog svijeta u kojemu, pak, krivnja i odgovornost (u svim oblicima) postaju tek prazne riječi, pojmovi bez sadržaja. Naravno, krivnja postoji, no odgovornost više ne prihvaća nitko. Vrijednosti suvremenosti su potpuno poremećene. Nije na Edipu da ih ponovno uspostavi, ali je, preko Edipa, moguće barem ukazati na moralno izokrenuti i poremećeni sustav našeg vremena.
  
  Predstava se igra u Parku Umjetničke škole, na pozornici ispred koje je zid kao izrazita vertikala (pozornica je okrenuta obrnuto od mjesta izvođenja dvaju amblematskih predstava Igara: Skupa Marina Držića u režiji Koste Spaića 1958.-1971. te u obnovi 1986.-1989. i Vojnovićeve Dubrovačke trilogije u režiji Joška Juvančića 1999.-2003.; a isto onako kako je igrana predstava Kako bratja prodaše Jozefa Mavra Vetranovićevo u režiji Joška Juvančića, (1990-1991). Scenograf Branko Hojnik u dubrovački kamen unosi element vode, vodu kao katharmos (pročišćenje), ali i kao miasmu – vodu punu otpadnih (s)tvari, ostataka ljudskih sudbina. Uz sjajnu igru svjetla i sjena (oblikovatelj svjetla: Zoran Mihanović), te minimalističke glazbene elemente (šumove i zvukove) skladatelja Frana Đurovića, ambijent postaje istinski snažan, no redatelj ne upada u zamku ambijentalnosti: ambijent je u funkciji same igre kao mitski dvor u Tebi unutar zidina Grada i kao metafora svakog polisa. Vizualnom i auditivnom dojmu pridružuju se i suvremeni, te svakom liku odgovarajući kostimi Marite Ćopo.
  
  Dakako da ništa od svega ne bi bilo moguće bez glumaca i glumica Festivalskog dramskog ansambla koji su ostvarili redateljsku koncepciju, no svatko od njih, svome liku, dao je i vlastitu osobnost. Mislav Čavajda, unatoč hendikepu, pa i usprkos njemu, jasnim govorom te dojmljivom gestom i mimikom, ostvario je snažnog Edipa – od rezolutnog početnog proglasa, preko zloslutnog saznavanja vlastitog identiteta do samog kraja kada i sudbinski potpuno preuzima odgovornost za krivnju. Treba istaknuti Kreonta Livija Badurine u čijem scenskom izrazu ne samo da se naslućuje, nego se i prepoznaje budući vladar bez moralnih skrupula, vladar potpuno suprotan Edipu u svakom pogledu, gotovo suvremeni političar kao potpuna negacija agensa politike u aristotelovskom smislu praxisa. Doris Šarić Kukuljica (Jokasta) kao da zna od samog početka, potvrda njenog znanja mora dovesti do samoubojstva, dok kao okamenjena korina brončanog doba Helade ostaje na sceni do kraja. Scenski je izražajan i Dražen Čuček (Svećenik) – cinični komentator zbivanja, a na samom kraju Jokastin par u obliku arhajskog kurosa, ali i Apolona. Ne zaostaju ni ostali: Vilim Matula (Tiresija) kao slijepi glas razuma, pojavom i govorom osobit Pastir Vladimira Dulića, te zanimljiva Jelena Lopatić kao Glasnik koja s Pastirom Edipu daje i konačnu potvrdu identiteta.
  
  Zbor (studenti zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti: Mia Anočić Valentić, Jakov Bilić, Dado Ćosić, Sanja Drakulić, Nataša Kopeč, Anđela Ramljak, Filip Riđički i Filip Vidović uz Ivana Peternelja kao nijemog zborovođu, a koji je ujedno i koreograf predstave) gotovo je stalno prisutan u scenskim transformacijama: od kugom pogođenih građana Tebe, preko proročkih ptica, do djece na falusnom stupnju razvoja kada, pri kraju, Miler tek daje naslutiti freudovske konotacije Sofoklova teksta, razložno ne ulazeći dublje u psihoanalitička čitanja i interpretacije budući mu to nije bila ni namjera. Dovoljno je uostalom tek (pri)sjetiti se snage Sofoklove riječi i njenog odjeka u psihoanalitičkoj teoriji kraja 19. i početka 20. stoljeća.
  
  Kralj Edip nije predstava bez mana: prizori se nižu jedan za drugim, no zbog znatnog kraćenja teksta, često izgleda kao da nema jasnih i postupnih prelazaka iz jedne u drugu scenu, izrazitim potenciranjem interpretacije kroz Edipovo preuzimanje krivnje i odgovornosti, kao da su se izgubili dublji emotivni razlozi pa često pojedini prizori (poglavito oni dijaloški) djeluju hladno i distancirano. Viša sila (povreda koljena Mislava Čavajde) uvjetovala je nešto manju razigranost predstave u ambijentu, tako da i mizanscena ponekad ostaje prazna, no tu je riječ uistinu o nepredvidljivim okolnostima. Unatoč i usprkos svemu, dubrovački Kralj Edip u vruće ljeto 2011. predstava je koja je pokazala snagu antičke tragedije i Sofoklove riječi i dvije tisuće godina nakon nastanka, njenu suvremenost i svevremenost.
  
  © Tomislav M. Bonić, KAZALISŠTE.hr, 27. kolovoza 2011.

Piše: