Zabavnost razigrane glume

Gostovanje: Ustanova kulture Vuk Karadžić, Beograd, Alan Ayckbourn, Dobri ujkica, red. Stefan Sablić (Kazalište Vidra, Zagreb)

• 
  
  U svojoj pola stoljeća dugoj kazališnoj karijeri Britanac Alan Ayckbourn vrlo se rano, posebice kao dramatičar, ali i gotovo jednako vrijedan redatelj, uvrstio među komercijalno najuspješnije, a i najnagrađivanije autore teatra na engleskom jeziku s nizom iznimnih uspjeha na londonskom West Endu i njujorškom Broadwayu. Njegovo vrhunsko umijeće u stvaranju dobro skrojenih komada i pisanju dijaloga te nalaženju neočekivanih i efektnih obrata i rješenja, prvenstveno u okvirima vodvilja, koji Englezi i Amerikanci zovu farsom, gotovo redovito privlači brojnu publiku, a stječe i uvažavanje većine kritičara, i to ne samo na pozornicama engleskog govornog izričaja nego i u brojnim drugim zemljama, gdje ulazi u krug najprevođenijih suvremenih autora. Tako su primjerice samo hrvatska kazališta od 1979. izvela dvadesetak predstava njegovih komada. Razlog je tome prvenstveno njegova sposobnost da nadiđe okvire vrhunske zabave neizravnom, ali vrlo duhovitom kritikom ili satirom suvremenih društvenih pojava, i to na svima razumljivoj razini, tako da se čini kako je posve jednostavno njegove komade prebaciti u vlastitu sredinu i time dodatno privući publiku, a i snažnije naglasiti kreativni (prije svega redateljski) odnos prema Ayckbournovu tekstu. Ipak, najčešće se pokazuje kako virtuoznost Ayckbournovim komadima daje upravo precizno ravnovjesje mnogih različitih sastavnica, koje se narušava posebnim naglašavanjem nekog elementa.
  
  Iako se već ranije dokazao kao redatelj predstava koje dotjeranim stilom i bez podilaženja postižu velik uspjeh kod publike, taj problem nije uspio prevladati ni Stefan Sablić, koji je ne samo režirao nego i preveo i adaptirao Dobrog ujkicu, priču o Sashi (Tamara Dragičević), dobrodušnoj djevojci sa sela, koja dolazi u metropolu studirati. Ona se u uvodu sažali nad starijim čovjekom (Nebojša Ljubišić) u odjeći Djeda Mraza kojeg je udario auto (ili je on to samo odglumio). On, međutim, nije nemoćan starčić nego bogataš Val koji joj uzvraća darovima kao nekakav dobar ujak. Pritom se izdaje za bivšeg policajca, a zapravo je novac stekao kao mafijaš i svodnik. Možda više i nije aktivan, ali još je uvijek dovoljno moćan da organizira brutalan i po život opasan obračun s bilo kime koji se Sashi imalo zamjerio, pa čak kada se radi i o njezinoj polusestri i sustanarki Chloe (Tanja Pjevac). Vala opsesivno nastoji u zatvor strpati Sashin susjed Ashley (poznato lice srpske kinematogrrafije, Marko Nikolić), koji je doista umirovljeni policajac, duboko uvjeren da Val tetoši Sashu kako bi od nje napravio skupu prostitutku na kojoj će višestruko vratiti uložen novac.
  
  Iako Dobri ujkica vjerojatno ne pripada među najbolja Ayckbournova ostvarenja, njegova je privlačnost u vrhunskom umijeću kojim se pisac poigrava sa svojim likovima, od koji niti jedan nije posve pozitivan, a niti potpuno negativan. Sasha postupno postaje sve bezdušnija u novom svijetu u kojem se našla, Val je bezobziran kriminalac, ali nastoji uživati u posljednjim danima života i za to mu je dovoljno samo Sashino društvo (bez seksa ili želje da je pretvori u prostituku). Ashley također želi dobro Sashi, no dvojbeni su mu motivi, a i priželjkivana ga osveta Valu proždire. Chloe pred Sashom izigrava samosvjesnu građanku metropole, no ne uspijeva urediti ništa u svom životu, od posla do ljubavnih odnosa, a Charmaine (zvijezda nekadašnje jugoslavenske kinematografije, Jelisaveta Seka Sablić, koju je zagrebačka publika nagradila dugotrajnim pljeskom već pri samom izlasku na scenu) bivša je Valova prostitutka, a baš joj je on pomogao da postane dizajnerica (koja preuređuje Sashin stan).  
  
  Ayckbournovo vrhunsko vladanje dijalozima, odnosima među takvim likovima i obratima unutar situacija koje se iznenadno mijenjaju naročito je vidljivo u raspletu, posebice u neuspjeloj večeri kod Sashe, gdje su svi (osim prebijene Chloe) prisutni i gdje je baš zbog takvih lica koja se neprestano mijenjaju moguće da na kraju Sasha, koja izgleda kao gubitnica, zapravo porazi sve ostale otkrivajući one strane njihovih osobnosti koje oni najviše prikrivaju. 
  
  No, koliko god Sablić kao redatelj demonstrira vrhunski osjećaj za ritam predstave i rad s glumcima, njegova ideja da od Sashe napravi tipičnu sponzorušu s ovih prostora, te zbog toga i promijeni kraj, jer se Sasha ne vraća svojim korijenima nego, naučivši dovoljno, počinje vladati svojom sudbinom i sama zarađivati kao prostitutka, stvara od razigrane, doduše, na trenutke crne komedije (koja nenametljivo i naizgled usputno, a ipak vrlo jasno i efektno ukazuje na neke ozbiljnije društvene probleme), povremeno trom komad s tezom. Zbog toga i neki prizori u kojima se autor poigrava likovima i njihovim dijalozima počinju ličiti na opća mjesta i gube svoj šarm, tako da na kraju predstavu i njenu nedvojbenu privlačnost za gledatelje osiguravaju prvenstveno vrsni glumci, koji vrlo uvjerljivo prelaze iz jedne u drugu krajnost interpretiranih likova.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 13. rujna 2011.

Piše: