Atraktivne instalacije

9. festival svjetskog kazališta, Zagreb, 9. - 27. rujna 2011.: Troubleyn / Jan Fabre VZW, Antwerpen i Zagrebačko kazalište mladih; Jeroen Olyslaegers, Jan Fabre, Prometej, Krajolik II, red. Jan Fabre

• 
  
  Jan Fabre je danas jedan od najcjenjenijih inovatora i u likovnoj umjetnosti (u rasponu od slikarstva i kiparstva do videoinstalacija), performansu, ali i kazalištu u kojem sve te navedene elemente uvodi (uz koreografiju i naglašenu fizičku ekspresiju glumaca) kao sastavnice predstava koje odbijaju identifikaciju s publikom i ne žele psihologiju na pozornici. Fabre želi krajnje artificijelan teatar kao suvremeni odgovor na antičke mitove koji su ga uvijek fascinirali. Zato u svom posve netipičnom pripremanju predstava nastoji uvući glumca u kreaciju koja će ići onkraj glumčeve osobnosti i koja će u vlastitoj tjelesnosti kroz stvaralačku muku pronalaziti stanja koja se mogu približiti stvaranju nekog suvremenog mita ili neke vrste ljepote koja predstavlja i objavu Fabreovih istina o suvremenom svijetu, pa on zato glumce naziva ne interpretatorima nego ratnicima ljepote.
  
  Ipak treba reći da to nije ljepota u uobičajenom smislu, jer scena doduše jest vizualno efektna, ali je svijet koji prikazuje mračan i prijeteći. Treba napomenuti da je među tim fascinantnim ratnicama ljepote i naša plesačica i performerica Ivana Jozić i glumica ZKM-a Katarina Bistrović-Darvaš koje su već i ranije vrlo uspješno surađivale s belgijskim redateljem. No, Fabre je i inače i u nas poznat i cijenjen. Bio je na Eurokazu, Dubrovačkim ljetnim igrama, imao izložbe, a ovo mu je treća predstava na Festivalu svjetskog kazališta koju je većina gledatelja nagradila pravim ovacijama. Vjerojatno i zbog toga što je publika bila sastavljena prvenstveno od one prilično brojne i utjecajne grupacije koja u nas prati teatar ili se njime bavi držeći da je „Novo“ vrijednost samo po sebi, a Fabreov Prometej, Krajolik II stvarno je i nov i vrlo originalan.
  
  Ipak, ako se i u tom novom nastoji vidjeti što je dobro, onda Prometej, Krajolik II, iako vjerojatno najambicioznija Fabreova predstava s najkompletnijim iskazom njegovog svjetonazora, ipak ne ispunjava najviše kriterije bez obzira na to što mit o Prometeju Fabrea, po njegovim riječima, opsjeda barem tridesetak godina. Zanimljivo je pritom da je cjelina predstave građena na dva teksta i da je suvremenu repliku Eshilove tragedije Okovani Prometej  pod nazivom I Am the All-giver uobličio Jeroen Olyslaegers, a ne Fabre koji je napisao We Need Heroes Now. Fabre Prometeja poput većine današnjih tumača i pisaca tumači kao biće koje je ljudima donijelo vatru, a to znači i kreativnost i strast i sve ono što karakterizira oslobođenog pojedinca.
  
  Niti to što predstava vrlo efektno prikazuje sve načine na koje snage reda i birokracija ponajviše vjedrima pijeska koji uglavnom asocira na vodu i bijelim dimom u kojem protagonisti nestaju gase tu vatru kao i sve druge slobode nije tematski nešto posebice originalno. A za Fabrea je potpuno neprihvatljiva svaka, pa i najmanja sličnost s tuđim stavovima, a posebice općim mjestima. Zato se i pored povremenog bavljenja Prometejom u raznim oblicima likovnosti za stvaranje cjelovite predstave odlučio tek kada je našao ključ za sebi svojstven pristup. Na to ga je potakao grafit Sada trebamo heroje kojeg je vidio u New Yorku nakon terorističkog napada 2001. i po kome je nazvao svoj dio teksta u kojem se koncentrirao na bojazan od toga da, posebice u Europi, strah od terorizma dovodi do traženja heroja u krajnjoj, nacionalistiočkoj desnici.
  
  Tako je nastala konfrontacija jednog davnog heroju kojeg su se odrekli ne samo bogovi skloni konformizmu nego i ljudi ili bar njihova vlast u strahu od sloboda i kreativnosti koje on uz vatrom donosi ljudima s današnjim vremenom u kojem strah i opet pogoduje ograničavanju sloboda, ali i traženju mračnih antiheroja koji zatiru sve ono što je Prometej donio čovječanstvu. Te su krajnosti kroz sukob trebale iznjedriti sugestivni kazališni spektakl koji bi upozorio na bezizlaznost suvremenog svijeta. Ipak, čini mi se da Prometej, Krajolik II, ostaje na razini nizanja iznimno atraktivnih i dojmljivih scenskih slika koje mogu djelovati svaka za sebe na razini vizualne ekspresivnosti, ali ne uspijevaju postati jedinstven teatarski čin.
  
  Dijelom je problem i u tekstu i to ne zbog toga što je nastao od dva djela dvojice različitih autora. Oni su se toliko dobro razumjeli da nitko tko taj podatak ne zna ne bi niti naslutio da to nije djelo jednog autora. No, to ipak ne nadomješta činjenicu da se radi o nizu monologa koji ne dobivaju dijaloški odgovor, pa čak niti onda kada primjerice Atena, Hefest ili Pandora uvjeravaju Prometeja kako je njegovo žrtvovanje besmisleno, jer će Prometej, efektno razapet u samom centru pozornice tek pri kraju (i opet monološki) obrazložiti svoje stavove. Ti monolozi, ma koliko bili dobra, zanimljiva i uglavnom originalna proza koja može pobuditi snažne emocije gledatelja, ipak su daleko od scenskog govora koji stvara dramsku napetost.
  
  Fabre se vjerojatno potpuno svjesno opredijelio za takav izričaj nastojeći ga prilagoditi svojoj viziji drugačijeg kazališta i tražeći dramsku napetost u sukobu između izgovorene riječi i žestine prizora koji je uokviruju i u kojima interpreti idu do krajnjih granica svoje fizičke izdržljivosti, a glasovno i do krika, sve u skladu s Fabreovim težnjama da mu se teatarski doživljaj temelji na glumčevoj tjelesnosti koja postaje laboratorij iz koje će pod tim silnim naponom proizaći nova tekstu, pa i režiji nepoznata značenja. Problem je međutim da na samom početku svakog od tih vizualno efektnih prizora punih buke i bijesa postaje jasno o čemu govori pojedina situacija koju daljnji napori predstavljača ne obogaćuju novim značenjima nego ponavljanjem nerijetko čine i zamornom. Zato ti prizori ostaju na razini atraktivnih instalacija, a ne uspijevaju postati cjelinom predstave, bez obira na svu novinu i originalnost autorskog napora Jana Fabrea i njegovih suradnika.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 19. rujna 2011.     

Piše: