Komad rumena neba za svakoga

Kazalište Virovitica, Narodno pozorište Užice, Teatar kabare Tuzla: Ivo Andrić, Prokleta avlija, red. Nebojša Bradić

• Svečanom premijerom predstave Prokleta avlija održanom u Kazalištu Virovitica u režiji Nebojše Bradića koji je dramatizirao Andrićev tekst prvi put objavljen 1954. godine, započela je nova virovitička kazališna sezona. Ujedinjeni u želji obilježavanja pedeset godina od dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću, tri su se kazališta – Kazalište Virovitica, Narodno pozorište Užice i Teatar kabare iz Tuzle, udružila u pričanju priče o nevinom i malom čovjeku, gotovo arhetipskom predlošku takvih likova. Ujedinjeni u ostvarivanju zajedničkog cilja – prikazivanju univerzalne, ovim prostorima i previše poznate priče, Andrićev su tekst prikazali kao dio tradicije koja u suvremenosti dobiva nova, još jača značenja.
  
  Andrićeva avlija ovom dramatizacijom simbolički prerasta iz visokih kamenih zidova koji pogled tjeraju samo prema gore, jer se ni sa jedne strane ništa ne može vidjeti, u zatvor u kojemu smo danas svi. Carigradski zatvor postaje temelj teme suživota različitih, a opet jednakih u kazni. Naš Deposito danas nema zidove, nije taman i ne tjera nas u strah od hladne noći, ali ima svoje mučitelje, svojega Karađoza, Kirkore, Zaime i Haime. Iz toga razloga na Prokletu avliju gledamo kao na priču ispričanu u univerzalnom kodu, kroz univerzalne likove i njihove sudbine.
  
  Iako se rješavanje problema uokvirenosti jedne priče unutar druge ne rješava dramatizacijom teksta, sama je dramatizacija obavljena jako dobro. Priča o fra Petru, kojega nepravedno zatvaraju u carigradski zatvor – Prokletu avliju ili Deposito, preko kojeg saznajemo za mladoga intelektualca Ćamila i njegovu životnu priču i rad na povijesti života Đem-sultana, ostaje gotovo neizmijenjena. Kao i u Andrićevu originalu, dopunjuju je drugi likovi zatvorenika te Karađoza – upravitelja zloglasnoga zatvora. Najvažniji dijelovi naglašavaju se i ističu poput opernih arija, iako se u dva navrata predstava smiruje i usporava, a zatim opet nakon nekoliko trenutaka rasplamsava priču i otvara vrata novim virtuoznim dijelovima. 
  
  Najvjerojatnije upotrebljavajući Andrićeve biografske elemente vezane uz oduzimanje slobode i zatvaranje kao i događaje prije, za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata, Nebojša Bradić u nekim će trenucima predstave publici osvijestiti suvremenije metode rada istražitelja, stavljajući ih u kontekst nekadašnjih načina rada ruke pravde, koje se između ostaloga bore i s paranojom koja dolazi s viših položaja. Andrićev jezik ostaje netaknut, tako da predstava na jezičnom planu ništa ne gubi, nego upravo suprotno, dobiva sjajnu podlogu koja u oblikovanju teksta na pozornici izvrsno funkcionira.
  
  Osim dramatizacije teksta i redateljske uloge, Nebojša Bradić potpisuje i scenografski dio posla, odrađen na više nego zanimljiv način. Prazna scena s debelim konopcima koji vise u zraku te igra svjetla (Damir Gvojić) i glazbe (Zoran Erić) stvorila je ugođaj tamnice, a osjećaji nemoći i samoće te umjetno stvorene krivnje kod nevinih prisutni su na sceni od početka do kraja. Svaki će lik tako imati svoj konopac, a ovisno o događanju na sceni, s konopaca će visjeti kante s crvenim cvijećem s kojima će se u nekoliko navrata Karađoz (Vlado Kerošević) poigrati. U funkciji ispitivača i istražitelja, Karađoz će posegnuti za žrtvinim cvijećem pa iz toga možemo iščitavati simboliku – u cvijeću tako prepoznajemo sam život, životnu snagu. 
  
  Zatvorenici će posegnuti za svojim kantama za vrijeme objeda – posežući tako za spomenutom snagom koja će im dati oslonac za daljnju borbu, a u trenutku smrti Nevinoga (Dražen Pavlović) i samoga Ćamila (Petar Benčina), njihovo se cvijeće baca na pod. Svakako vrijedi spomenuti simboliku unutar simbolike – samo je Ćamilovo cvijeće bijelo, što govori o njegovu posebnu položaju unutar predstave, a time i Andrićeva teksta. Nakon što Ćamil nestane sa scene, pojavit će se unutar vizije u bijeloj sultanskoj odjeći pa je poveznica vrlo jasna.
  
  Naglašavajući krivnju kao prvi i osnovni motiv predstave, redatelj ga je kroz lik Karađoza izvrsno prenio na publiku. Karađoz će tako na početku sve krivce prozvati, oni će se ustati sa svojih sjedala u publici, a zatim će se prošetati kroz kazalište te svojim maestralno izgovorenim optužbama, prema kojima nitko nikada nije nevin, dovesti publiku u stanje savršene tišine i pozornosti. Nepravda se na sceni prepoznaje kroz likove nevinih koji su optuženi, a do kraja se prelama u liku intelektualca Ćamila kao nepolitički obilježenog i toliko nevinog da ćemo u njegovu liku u jednom trenutku prepoznati i samoga Krista.
  
  Glumački ansambl skrojen po mjeri od dijelova muškoga ansambla spomenutih kazališta u predstavi funkcionira vrlo dobro. Kao najbolji, svakako se ističu glavni likovi – Karađoz (Vlado Kerošević) i Ćamil (Petar Benčina), dok je nešto slabiji u odnosu na njih bio fra Petar (Mijo Pavelko). Vlado Kerošević odlično je ostvario ulogu Karađoza u potpunosti prenijevši na pozornicu sve ono što iz Andrićeva teksta možemo iščitati. Snaga i moć pojedinca nasuprot straha i nemoći njegovih zatvorenika osjeti se u svakoj izgovorenoj rečenici i vidi u svakom pokretu. Petar Benčina kao Ćamil u potpunosti preslikava Andrićev lik te u predstavi u svom najvažnijem monologu ostvaruje snažne emocije i uspješno ih prenosi na publiku.
  
  Na isti način na koji se zatvorenici odvajaju od cvijeća – svojega života, životne snage i u potpunosti se predaju govorniku Ćamilu i u hipnotičkom mu zanosu padaju pod noge, vidjevši u njemu Đem-sultana, publika ostaje pod snažnim dojmom njegove izvedbe. Od ostalih uloga treba spomenuti vrlo dobre Igora Goluba u ulozi Atlete, Draška Zidara u ulozi Haima te svakako izvrsnog Dražena Pavlovića u ulozi Nevinog.
  
  Vrhunac predstave, u kojemu će uz obješenoga Nevinog svi glumci sa sebe skinuti sve osim donjeg rublja, a uz Andrićevu rečenicu o komadu rumenoga neba kojega ima za svakoga, progovorit će opet o onom univerzalnom. Na isti način na koji smo stavili znak jednakosti između carigradskoga zatvora i našeg života, individualnog i posebnog, povučena je paralela između svih likova na sceni. Sam bi Karađoz najbolje objasnio kako i zašto nema nevinih već su svi krivi, a bez obzira na razlike, u ovoj univerzalnoj priči svi ostajemo jednaki – svi smo krivi ili smo se kako kaže Karađoz „makar očešali o krivca“.
  
  © Josip Strija, KAZALIŠTE.hr, 25. rujna 2011.

Piše: