Nadmašeni predložak

9. festival svjetskog kazališta, Zagreb, 9. – 27. rujna 2011.: Toneelgroep, Amsterdam; John Cassavetes, Premijera, red. Ivo van Hove

• 
  
  Na prvi pogled izjava belgijskog redatelja Ive van Hovea da nije gledao film Johna Cassavetesa Premijera (Opening Night, 1968), prema kojem je napravio predstavu djeluje kao zafrkancija, a možda i provokacija. Međutim, taj je Flamanac (rođen 1958.) kao tinejdžer u Antwerpenu gledao u svom kvartovskom kinu brojne filmove naglašenih umjetničkih pretenzija i bio njima oduševljen i onda kada nije sve razumijevao. Zato je niz njegovih istaknutih predstava nastao prema djelima filmaša koji su ga tada fascinirali – Pasolinija, Bergmana, Antonionija, Viscontija, a i Cassavetesa, od koga je još 1996. za scenu uspješno adaptirao Lica (Faces, 1968). Prije nekoliko godina poželio je opet posegnuti za jednim njegovim ostvarenjem – Muževima (Husbands, 1970), ali nije uspio otkupiti prava. No, čovjek koji je prodavao prava većine ostvarenja tog autora sugerirao je da bi mu odgovarao jedan od rijetkih Cassavetesovih filmova koje nije vidio. Bila je to Premijera. Da bi ga na to potaknuo, donio mu je scenarij. Van Hove se njime oduševio i prema njemu je radio predstavu te film nije želio pogledati do dovršetka tog posla s potpuno uvjerljivim objašnjenjem da ne gleda niti kazališne režije npr. Shakespeareova komada koji želi sam postaviti na scenu.
  
  A njegova Premijera doista i jest inscenacija scenarija, a ne filma. Priča je to o Myrtle (u filmu ju je tumačila iznimna glumica i Cassavetesova supruga Gena Rowlands), kazališnoj zvijezdi srednjih godina koja se sve do premijere muči s glavnom ulogom žene koja stari, a i vlastitim starenjem, nesretnom smrti mlade obožavateljice Nancy, koja joj se kasnije javlja kao duh ili plod njene vlastite mašte, te problemima s pićem. U karakterizaciji tog lika van Hove je izdvojio druge elemente od autora filma naglašavajući složenost karaktera protagonistice. Filmska je junakinja prije svega alkoholičarka za koje su i napetost pred premijeru i starenje i smrt obožavateljice prvenstveno razlozi da se napije. Međutim, u kazališnoj izvedbi jednako impresivno i izvanredno nijansirano Elsie de Brauw interpretira Myrtle kao znatno kompleksniju osobu u kojoj se preklapaju strahovi protagonistice koju tumači s osobnim problemima među kojima je ključno starenje iz kojeg proizlazi i umjetnička i životna nesigurnost, dok je alkohol tek jedan, i to ne najbitiniji od problema – način povremenog bijega iz stvarnosti u kojoj se ona ne snalazi.
  
  Iako se mogu uočiti sličnosti između korištenja kazališta za stvaranje originalnog filmskog djela i filma za stvaranje kompleksne teatarske predstave u autorskim pristupima Cassavetesa i van Hovea postoje bitne razlike, pa i suprotnosti. Cassavetes je u Premijeri iskoristio rad na predstavi da bi pronašao idealnu sredinu za svoj redateljski postupak kojim gotovo dokumentaristički oslikava ambijente u kojima vrsni glumci (u filmu on sam glumi redatelja predstave) razbijaju klasične holivudske šablone svojim improvizacijama te tako, a ne kroz čvrstu dramaturšku radnju, otkrivaju osobnost protagonista i njihove probleme, a i društvene odnose koji ih također definiraju. Zato mu odnosi među stvarateljima predstave služe i kao svojevrsno zrcalo nehumanosti rada u velikim filmskim studijima. Na kraju filma pripremana se kazališna premijera održi na način da partneri najprije pridržavaju Myrtle da ne padne, a u drugom činu ona sjedi na stolcu, jer ne može stajati, ali može (i to vrlo dobro) glumiti, što pokazuje kako nehumanost uvjeta stvaranja u komercijalnom kazalištu, a i filmu, može prevladati čvrsta ne samo profesionalna nego i ljudska povezanost.
  
  Međutim, to je ipak jedan od slabijih filmova najznačajnijeg američkog nezavisnog autora jer je nenamjerno pokazao svu dvostrukost Cassavetesova odnosa prema Hollywoodu. Njega najčešće idealizirano prikazuju kao čovjeka koji je bio glumac (i to komercijalno vrlo uspješan) da bi skupio novac za svoje neovisne filmove, među kojima su Sjenke (Shadows, 1959), nedvojbeno jedan od prijelomnih trenutaka američke kinematografije druge polovine prošlog stoljeća. No, nakon toga su mu veliki studiji ponudili da radi za njih filmove relativno skromnog budžeta, od kojih su ipak očekivali zaradu. A spoj između njegova svojevrsna filma istine i holivudskog okruženja nerijetko je promašivao jer su glumačke improvizacije (među njima i one u Premijeri) gubile ponešto uvjerljivosti u holivudski postavljenim i snimanim ambijentima.
  
  Van Hove, međutim, nije svoju iznimnu redateljsku poziciju stvarao kao buntovnik i dokazivao je na tom planu, jer između ostaloga značajne uspjehe postiže i u američkom komercijalnom kazalištu, nego ju je stjecao bogatim, često i iznimno inovativnim redateljskim rješenjima. Doduše, ima pokušaja da se Cassavetesovoj socijalnoj kritici nađe paralela i u van Hoveovoj Premijeri s poprilično nategnutom tezom da je ozbiljno bavljenje problemom starenja buntovništvo u svijetu u kojem je sve podvrgnuto komercijalizmu, koji se pak hrani idejom o što dužem (i skupljem) produžavanju mladosti, dok se starost nastoji ne vidjeti i ne pokazivati.
  
  Ipak, van Hovea je Cassavetesov scenarij, uz već dokazanu sklonost prema teatraliziranju filmova, zaintrigirao vjerojatno zbog stvaranja bogatog multimedijalnog spektakla, koji uz to pruža i mogućnost kreiranja kompleksnih osobnosti protagonista u suradnji s vrsnim glumačkim ansamblom. Uz postavljanje na pozornicu i dio gledališta koje tako postaje sudionik predstave, a i najvidljiviji redateljski i scenografski (Jan Versweyveld) znak kazališta u kazalištu, Van Hove u predstavu uvodi i filmsku ekipu koja snima dokumentarac o nastajanju predstave, a sve što se snima, i to uglavnom u krupnim planovima (video Erik Lint) istodobno se i prikazuje na velikom ekranu smještenom iznad pozornice, a i na dva monitora unutar scene, postajući jednako važan element kazališno-filmskog spektakla.
  
  Ta dvojnost osim originalnosti ima i dublji smisao jer je i svaka glumačka interpretacija isto tako dvojna i mora biti jednako uvjerljiva i na sceni i na ekranu. A to nije nimalo jednostavan zadatak jer se kazališna i filmska gluma bitno razlikuju – na sceni glumac interpretira rolu ne samo govorom nego i jezikom tijela u odnosu prema svima koji su u tom trenutku na sceni, a i čitavom prostoru pozornice, dok je na ekranu, posebice u krupnim planovima, uz dijalog najekspresivnija mikrogluma suspregnutih gesta i mimike. To da ta dva zapravo suprotstavljena načina interpretacije ne potiru jedan drugoga nego se nadopunjuju stvarajući u toj suigri još kompleksnija tumačenja stanja i djelovanja scenskih lica izvanredan je uspjeh i cijelog ansambla amsterdamske Toneelgroep i redatelja, koji je itekako morao paziti da u svakom trenutku svaki glumac bude jednako uvjerljiv i u jednom i u drugom mediju, a i u suigri s partnerom s kojim bi se u većem broju prizora našao zajedno ne samo na sceni nego i na ekranu.
  
  Takvim virtuoznim usklađivanjem scene i pokretnih slika van Hove iz realističnih elemenata, koji prevladavaju u njegovu baratanju i jednim i drugim medijem, stvara čaroliju svog vlastitog fantastičnog svijeta u kojem kreacija počinje prevladavati nad stvarnošću te probija okvire i pozornice i ekrana. To zorno pokazuje scena (točnije bi bilo reći sekvenca) kada nesigurna zvijezda nestane prije premijere i radnja se seli na ekrane na kojima kamera prati potpuno pijanu Myrtle kako posrće Teslinom ulicom ispred Zagrebačkog kazališta mladih i reakcije slučajnih prolaznika na njeno stanje i pokušaje ekipe da je vrati u zgradu kazališta. Jedino u tom svijetu stvaralačke čarolije, u kojem je pijanstvo tek prenaglašena slika treme pred predstavu, Myrtle će u trenutku kada treba početi premijera, koju se producent zbog njezina stanja priprema otkazati naći ravnotežu uz pomoć humora i glupiranja da bi potpuno pribrano i trijezno odigrala premijeru za koju je morala nadići sve svoje brojne i teške probleme. Možda amsterdamska Premijera nije revolucionaran teatar kakav su očekivali neki od poklonika Festivala svjetskog kazališta, ali je multimedijalni spektakl u kojem su redateljska inventivnost i glumačka virtuoznost uz puni doprinos svih sudionika predstave stvorili čaroban svijet kreativnosti koja oduševljava i očarava gledatelja.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 24. rujna 2011.
  

Piše: