Brijunsko je Kazalište Ulysses kao međunarodni kazališni projekt te svojevrsno osvježenje na zamrloj ljetnoj sjevernojadranskoj sceni krenulo 2001. s Kraljem Learom, koji (jedini) živi i dan danas, da bi u međuvremenu stvorilo praksu postavljanja jedne nove predstave svakog ljeta, vrlo često posežući za klasicima u punom smislu te riječi, te se nešto rjeđe vodeći idejom moderniziranja istih. Tako su se nakon Shakespearea pojavljivali Euripid, Beckett, Krleža, Molière i slični, a ovo su se ljeto konačno domislili (ili pak usudili?) postaviti i Brechta, možda ključnu personu u razvitku kazališta dvadesetog stoljeća, izabravši slabo poznat i rijetko uprizoravan tekst Zadrživi uspon Artura Uija.
Dramaturginja Tena Štivičić i redateljica Lenka Udovički opravdavale su posezanje za relativno nebitnim tekstom njegovom aktualnošću navodeći kako ga nije trebalo osuvremenjivati već su samo dio teksta pretvorile u songove, što je teorijski sasvim u skladu s Brechtovom teorijom epskog teatra. Napisan 1941. – dok je autor u Finskoj čekao vizu za Sjedinjene Države – a smješten u depresivni i korumpirani Chicago tridesetih, tekst pripovijeda o strelovitom usponu sitnog kriminalca Artura Uija, a funkcionira kao svojevrsno djelo s ključem.
Didaktična ali docirajuća Brechtova storija kojom optužuje društvo što nije na vrijeme prepoznalo, a onda i spriječilo Uijev naum, zapravo je alegorija o tada nedavnom dolasku Hitlera na vlast – postignutom izrazitom spregom politike, kapitala i mafije – te opasnostima koje potom slijede, što redateljica mjestimično dobro iščitava prizivajući diktatora Grabarićevom gestikulacijom i načinom govora, ali i prečesto prenaglašava eksplicitno posežući za Hitlerovom frizurom, brkovima, svastikom i sličnim, što dovodi do zasićenja i kontraefekta.
Osim toga, šareni i maštoviti scensko-glazbeni nastup sa solidnom koreografijom Staše Zurovca prilično se brzo prazni pa druga polovina predstave odiše iznimnom monotonijom, što je najgore što se može dogoditi jednom kabaretskom spektaklu. Osim toga, mješavina eskapistički zabavnog i zastrašujuće brutalnog nije baš najumjesnije izvedena, a problematična je i redateljičina neodlučnost pri kojoj nije baš najjasnije želi li se fokusirati na Hitlera ili na današnje vrijeme pa se kao glavna slabost cijelog projekta može izdvojiti višerazinska neuravnoteženost.
Cijelu predstavu podnošljivom, ako ne i solidnom, čini glumačke izvedbe: Ozren Grabarić, koji već neko vrijeme opravdano slovi za najtalentiranijeg glumca pet generacija prije i poslije vlastite (iako još uvijek ostaje pitanje kako će snaći u filmu, jer mahom djeluje u kazalištu!), vrlo sigurno a istovremeno profinjeno prikazuje transformaciju naslovnog lika iz sitnog lopova u opasnog gangstera te dominira nad ostatkom ansambla. Neprikosnovena karizma koju je kao Vratilo iskazao još u Snu ljetne noći u režiji Aleksandra Popovskog konačno dolazi do punog izražaja te je tjelesna promjena (kao pratnja društvenoj) iz lutka, kojeg trebaju namještati jer se sam ne može ni pomaknuti, u frenetičnog i beskompromisnog zločinca ispolirana do savršenstva. U istom trenutku zastrašujuć i simpatičan, žestok i komičan, Grabarić kao da tijekom predstave doživljava nezadrživi uspon sebe sama, u najpozitivnijem smislu.
Od ostalih treba izdvojiti Mislava Čavajdu, koji utjelovljuje Uijevu desnu ruku Ernesta Romu (cijelu je predstavu zbog stare ozljede odradio na štakama!), a pohvalu zaslužuju i Goran Bogdan te Dražen Šivak, koji je možda najbolje od svih pogodio kabaretski geg. Ipak, Teatar Ulysses treba voljeti i cijeniti prvenstveno zbog činjenice da gledateljima, pa makar vrlo rijetko i samo ljeti, pruža mogućnost uživanja u izvedbama Mladena Vasaryja. Taj glumački mag, koji pažnju podjednako plijeni i kao gradonačelnik Dogborough i kao glumac Mahoney, gotovo je sam zaslužan za najuspjeliji trenutak cijele predstave kada kao potonji poučava Uija hodu i govoru te se na trenutak gotovo izgubi i počinje deklamirati slavni Antonijev govor nad mrtvim Cezarom u Shakespearovu Juliju Cezaru i postiže toliko potreban brechtovski Verfremdungseffekt, odnosno efekt začudnosti koji putem odvajanja publike od dramske radnje (najčešće izravnim obraćanjem istoj) za posljedicu ima (u međuvremenu trajanja komada izgubljeno) ponovno gledateljevo fokusiranje na iskonsku ljudskost.
Tek tada, kada nas Vasaryjeva upečatljiva izvedba monologa p(r)omakne iz pasivnog promatrača prikazivanog u kritički promišljajućeg participanta, Brechtov epski teatar, kao antiaristotelovska ideja koja odbacuje emocionalno pročišćavanje u korist racionalnog djelovanja, počinje zaista funkcionirati, iako samo nakratko, jer nas vrlo brzo povlači natrag u iluziju iz koje nas se kasnije više ne usudi buditi.
© Dean Kotiga, KAZALIŠTE.hr, 27. rujna 2011.
