Vanessa i sedam staraca
9. festival svjetskog kazališta, Zagreb, 9. – 27. rujna 2011.: les ballets c de la b, Gent, Belgija: Gardenia, red. Alain Platel
-
Iako najava za novu predstavu Alaina Platela spominje „finu fellinijevsku tugu“, Gardenia jednostavno priziva svijet i emociju jednog drugog velikog majstora filma i vrlo konkretan naslov: Sve o mojoj majci Pedra Almodóvara. Čak je i radnja u oba djela smještena u Barceloni. U filmu majka, kojoj je sin tragično poginuo, odlazi u Barcelonu kako bi pronašla dječakova oca, transvestita Lolu, koji ne zna da je imao dijete. Gardenia je pak nadahnuta temom zatvaranja transvestitskog kabarea u Barceloni, i još jednom, posljednjom predstavom isluženih zabavljača: transvestita i transseksualaca. Tu znakovito rubnu, neobičnu, tužnu skupinu predstavlja i vodi moćna scenska osobnost Vanesse Van Durme, osobe sa životnim iskustvom oba spola. (Sigurna sam da je se sjećaju svi koji su prije dvije godine gledali na Tjednu suvremenog plesa njezin autobiografski solo Look Mummy, I Am Dancing.)
Madame Van Durme najavljuje svoju ekipu poput stare svodnice, a iza fatalnih imena nekadašnjih porno zvijezda krije se dirljivo društvo od sedam starčića. Tu je još jedna prava žena / brižna majka i jedan krasan mladić, sin (?)… Sve što je potrebno za jedan zatvoreni mali kozmos, groteskan i starinski u smislu teatra u kojem su se samo muškarci smjeli igrati stvaranja svjetova – dok je (majka) priroda to čudesno iskustvo istinskog stvaranja života podarila ženama.
Platelova predstava ne dira u cijelosti, preduga je u revijalnom, šljokičastom tonu i insistiranju na istrošenim standardima tipa Somewhere, over the Rainbow ili Bolero (bez obzira na to koliko tu ima ili nema ironijskog pomaka) i nije više smiješna u grotesknoj metamorfozi djedica u kabaretske zabavljačice, ali ima silno jakih trenutaka, točnih u emotivnoj spoznaji i začudnih u doživljaju. Već sama šetnja umornih staraca po nekim njihovim strogo zacrtanim prostornim putovima unutar čvrsto ograničenog (životnog) prostora kretanja, i u individualnim ritmovima malih koraka i sjedanja na stolce poredane na rubu, duhovita je i topla. To je autentičan i nepretenciozan prizor iz dvorišta staračkog doma, posljednje čekaonice u kojoj su oni koji su zauvijek ispali iz igre – prizor koji ili plaši ili dubi organsku bol, svakako nešto što suvremeno društvo nastoji izbjeći, odnosno maknuti iz svog vidokruga.
Preoblika tih autentičnih, teretom godina i života deformiranih tijela u zavodljive žene na štiklama nije neki prolaz ispod duge ili nešto utješnije, ali mami osmijeh zbog neuništive želje za igrom, tuđim pogledom i pažnjom. Nezaboravna je pak scena u kojoj mladić krasno izrađenog tijela pleše između ukočenih starih noćnih dama, u nekom čudnom međusobnom ogledanju. Također i duet mladića i one jedine žene, majke ili ljubavnice, u kojem je oplesana dinamična metamorfoza međuodnosa u bogatoj paleti emocija i tjelesnih poriva.
Gardenia Alaina Platela, Franka Van Laeckea, Vanesse Van Durme i skladatelja Stevena Prengelsa pozivnica je za možda neobičan vrt, ali jedan od onih koji cvjeta svojom ljepotom ispod ovog našeg tužnog neba. Inače, gardenija nije lagana za uzgoj, vrlo je osjetljiva; njezin cvijet nalikuje na ružu, miriše na jasmin, a kažu da ima i poruku: „ti si ljupka“.
© Maja Đurinović, KAZALIŠTE.hr, 3. listopada 2011.
Piše:

Đurinović