Jalovost, ludost, smrt

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Damir Petričević, Prolaznici, red. Borna Baletić, premijera: 30. rujna 2011.

• 
  
  Kada god sam započinjao priču, a kroz nju je, kao onaj grah iz bajke,
  brže–bolje prorastao drač i korov povijesti: jalovost, ludost, smrt.
  Zar je povijest nešto drugo?
  (N. Fabrio: Vježbanje života)

  Poimamo i distanciramo dobro od zlog na način da oprimjerujemo, stvarni ili fiktivni, događaj ili osobu s kojom smo tijekom života bili u doticaju. Razlučivanje ispravnog i pogrešnog ovisi o društvu u kojem želimo provesti život. A društvo se bira baš uz pomoć našeg iskustva, živih ili mrtvih, stvarnih ili izmišljenih osoba koje, katkad bezobzirno, koristimo kako bismo učili kroz njihova životna nastojanja. Iz nespremnosti da odaberemo vlastite uzore i društvo, iz nesposobnosti da se rasuđivanjem odnosimo spram drugih – nastaju skandali koje je nemoguće zatomiti jer do njih nisu doveli ljudski razumljivi motivi. Suprotnost je gluposti, neukusa i moralne tuposti razum i upravo je on taj koji nas inkorporira u zajednicu i dopušta da komuniciramo sadržajima koje nam predočavaju naša osjetila.
  
  Parafrazirajući Hannu Arendt, dolazimo do temeljne intencije Prolaznika Damira Petričevića, drame koja iznalazi pregršt (ne)ovjerenih osoba i događaja iz osječke prošlosti, primjera po kojima bismo mogli izgraditi sudove o dobru i zlu, o stupovima društva kojeg smo dionici. Žanrovski je određena kao povijesna drama koja prati odabrana tragična događanja koja su se zbila na svega nekoliko stotina osječkih kvadratnih metara, često zlorabljenih neuglednim i nespretnim arhitektonskim rješenjima, ukletih sudbom nevino obješenog, zaljubljenog mladića Josipa Čižmarevića krajem 18. stoljeća ili pak udovice Adele Deszathy, orobljene i umorene osječke dobročiniteljice, stoljeće kasnije. Te dvije tragične figure iz osječke prošlosti protagonisti su Petričevićeve drame, koju na pozornicu postavlja zagrebački redatelj, redoviti profesor na ADU, Borna Baletić.
  
  Unutarnji prostor prikazan je vješalištem Vojnog suda na kojem je skončao siroti Čižmarević kada je u vrijeme policijskog sata uhićen i, skrivajući identitet djevojke koju je pohodio, ne želeći ukaljati joj čast, po kratkom postupku obješen. Fantazmagorično vješalište postaje čistilišni poligon kojem pristupaju duše tragično skončanih predstavnika raznorodnih ideologija u 20. stoljeću, a povezuje ih prostor na kojem im je život nasilno skončan: Klaus Brauer, njemački časnik stradao 1941., domobran Krešimir Novak i partizan Markica, stradali u međusobnom okršaju 1943… Za njihovu transformaciju zadužena je Adela Deszatny, označena kao „imućna udovica osječkog ljekarnika iz Strossmayerove, nekoć Duge ulice, dobra i blaga duša blagonaklona prema potrebitima, ljubiteljica ljepote, glazbe, riječi koje dušu krijepe.“ Netom nakon što je ostavila sav imetak siromašnim osječkim učenicima, opljačkao ju je i umorio nepoznati razbojnik. 
  
  Njezini atributi, neprestana zagledanost u osječki Gradski vrt s kraja 18. stoljeća, tu repliku bečkog Schönbrunna, Edenskog vrta, i suptilna nastojanja da u svakom dramskom liku potakne valjanu prosudbu, nazre postojanje zdravog razuma, smještaju je u samo središte ove osječke povjestice, osovinu čiji je zadatak pomoći nam proniknuti u srž gluposti, neukusa i moralne tuposti. I praizvedba Petričevićevih Prolaznika da se neuprljano, čvrsto temeljila na pojašnjavanju distinkcije između dobra i zla, potenciranju vrijednosti razuma, pravilnog rasuđivanja i staloženosti, odabira društva u kojem želimo obitavati, imala bi šanse na pozornici preživjeti i više od jedne sezone.
  
  Naime, Sandra Lončarić Tankosić, utjelovljujući lik Adele a svjesna svoje centralne uloge u predstavi, činilo se i pravilno shvaćajući predložak, umirujućim je pokretima tijela, ujednačenom intonacijom glasa, udvorničkim ponašanjem, kojem je u prilog išlo i postupno razodijevanje, bezuspješno pokušavala umiriti konfuziju na sceni koju su neartikulirano činili njezini muški kolege. Mladi i nadareni osječki glumac Aljoša Čepl u ulozi Josipa Čižmarevića, uslijed nespretno umetnutog nesretnog Ciceronova poimanja povijesti, bio je primoran izgovoriti pregršt povijesnih podataka iz osječke i svjetske prošlosti, ojačan bubnjevima i teatraliziranim glasom, izbjegavajući proizvodnju prirodnih i psiholoških efekata, kojima se pokušao naglasiti za predstavu potpuno nebitan i nepoželjan tekst, a koji je, vjerujem, i samom autoru bio nametnut.
  
  Nabrajanje povijesnih činjenica toliko je narušilo strukturu dramske predstave da je to nagnalo ostale glumce na šmiranstvo, klaunovštinu. Bespredmetno sjajan glumac, Aleksandar Bogdanović, tumačeći ulogu nacističkog časnika Klausa Brauera, vulgarno pokušava skinuti Sellersovo utjelovljenje Dr. Strangelovea. Domobran Vjekoslava Jankovića i Partizan Miroslava Čabraje toliko se naganjaju po sceni s drvenim puškama, s nerazrađenom koreografijom fizičkog obračuna, da je prava sreća da je scenografija Miljenka Sekulića ostala uporabljiva do kraja predstave te da se glumci nisu ozbiljnije ozlijedili.
  
  A potpuni krah uslijedio je kada nemotivirano, a pretpostavljam u svrhu ublažavanja utjecaja jake povijesti, i zabavljanja gledateljstva, na scenu stupa ciganska glazbena družina (Petra Blašković, Hrvoje Seršić, Ivan Ćaćić i Antonija Šašo), koja uživo izvodi u više navrata nekolicinu poznatih romskih napjeva. No, pri tim nezgrapno inkorporiranim glazbenim umecima nadaje se mlada Petra Blašković kao multitalentirana glumačka osobnost, na koju treba obratiti posebnu pozornost u budućnosti i dati joj prilike za dokazivanje u nadolazećim kazališnim projektima.
  
  Za razliku od izlišnog umetanja ciganskog orkestra u predstavu, dramsku radnju ne raskidaju sjajni poetski tekstovi Marijane Nole, koje je uglazbila Tamara Obrovac i sigurnim ih glasom izvodi Sandra Lončarić Tankosić. Ti nas songovi zadržavaju na pravilno odabranim punktovima drame i daju nam vremena kako bismo se prisjetili osoba i događaja iz prošlosti, stvarnih ili fiktivnih, koji usmjeruju naš život. Naravno, ako zalihe koncentracije nisu upražnjene.
  
  Jalovost, ludost, smrt. Na Fabrijev su način morali skončati Prolaznici. Jer povijest odista nije ništa drugo.

  © Ivan Trojan, KAZALIŠTE.hr, 12. listopada 2011.

Piše: