Ima nade

Gradsko kazalište Požega (u koprodukciji s Umjetničkom akademijom Osijek): Darka Lukić, Nada iz ormara, red. Majkl Mikolić

• 
  
  Gradsko kazalište Požega u koprodukciji s Umjetničkom akademijom Osijek predstavilo je prvu ovosezonsku premijeru, predstavu Nada iz ormara prema tekstu Darka Lukića, nagrađenom 2003. Nagradom za dramsko djelo Marin Držić. Režija i dramaturgija povjerena je mladom asistentu Glume na UAOS-u, Majklu Mikoliću, scenski pokret i odabir glazbe Maji Đurinović (docentica na UAOS-a), a scenografija i kostimografija Ivani Živković.
  
  Drama Nada iz ormara otvara se svakidašnjom životnom scenom. Ivan (Franjo Tončinić), definiran kao intelektualac (zapravo ne znamo čime se bavi osim pisanja), preko oglasnika zapošljava Nadu (Katarina Baban), djevojku koja je završila fakultet, ali kao mnogi mladi ne može naći posao u struci. Cijela priča zapliće se oko Ivanove spremnosti na kompromise (Nada mu premješta stvari u stanu prema svojim željama, dovodi svoju majku, dečka…) i Nadine nespremnosti na uvažavanje tuđih potrebi i navika, iz čega proizlaze mnoge komične situacije, ali i napete trilerske scene. Zagušen Nadinim miješanjem u život, njenom napornom majkom (Selena Andrić), koja se bavi čitanjem iz karata i dlana, dečkom nasilnikom koji vjerojatno boluje od PTSP-a (Mirel Huskić) i kojeg pronađe kako živi u njegovu stanu nakon što se vrati s godišnjeg, Ivan se u ekstatičnim naletima bijesa preobražava u krvoločnu zvijer – ubija ih jedno po jedno i sprema u ormar koji nitko ne smije dirati.
  
  Ovako ispričan zaplet liči na običan krimić, ali je autor priču podigao na sasvim drugu razinu. Ona se najavljuje u jednoj od prvih rečenica koju Ivan izgovara na sceni: „Privid stvarnosti tako zamjenjuje stvarnost samu. Ostaje nemogućnost raspoznavanja njihove granice... pa prividi postaju stvarna stvarnost, u kojoj za stvarnost ostaje mjesta tek u prividima.“ Zato u Lukićevu svijetu nemoguće postaje moguće, neprestano se prepliću različiti nivoi realnosti, a vrijeme je poništeno do te mjere da se na kraju ne otkriva je li se sve doista odigralo ili je to samo Ivanova autorska mašta. Time se otvara prostor za poništenje tragičnih događaja ubojstava kojima svjedočimo i relativizaciju stvarnosti, a čega je posljedica komika.
  
  Redatelj Majkl Mikolić poštovao je dramski tekst uspješno ga zaokružujući u scensku cjelinu i koristeći se svim elementima na raspolaganju (ansambl, pokret, glazba, svjetlo) pa je tako vrlo komplicirana radnja predstavljena pitko, logično i konzistentno od početka do kraja. U scenama gdje se stvarnost/privid izmjenjuje/ne izmjenjuje s prividom/stvarnošću pronašao je efektna rješenja razdvajanja/naglašavanja svjetlosnim efektima, glazbom i dinamičnim pokretom. Potporu svoje vizije pronašao je ponajviše u energičnom i mladom ansamblu (Mirel Huskić je student 3. godine dodiplomskog studija UAOS-a, a ostatak ansambla diplomirani su glumci i lutkari: Selena Andrić je polaznica 1. godine diplomskog studija, a Franjo Tončinić i Katarina Baban 2. godine diplomskog studija), koji udovoljava svim zahtjevima izvedbe: od energije, međusobne komunikacije na sceni pa sve do izvođenja zahtjevnog scenskog pokreta. Poneke sitne pogreške redatelja (publika misli da je došao kraj izvedbe nekoliko puta prije samog kraja) i ansambla (koncentracija, naglasci rečenica i tehnike glasa) mogu se pripisati uzbuđenju zbog sudjelovanja u ovakvom projektu te neiskustvu mladosti. Dinamičnoj igri pridonijela je i jednostavna i praktična scenografija sobe u kojoj se radnja odvija. Ivana Živković postavila je namještaj na kotačiće, što je omogućilo stalne i brze promjene za vrijeme scena i između njih.
  
  Nada iz ormara požeškog kazališta predstavlja spoj dobrog dramskog teksta kombiniranog s mladim i perspektivnim ansamblom, što rezultira pohvalnom scenskom cjelinom, dok će male devijacije u viziji i glumi zasigurno igranjem i stjecanjem iskustva doći na svoje. Osim uspjeha same scenske izvedbe, ova premijera poručuje svim mladim umjetnicima na početku njihova bavljenja kazalištem da i za njih ima mjesta na hrvatskoj kazališnoj sceni.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 17. listopada 2011.

Piše: