(Ne)prijateljski savjeti

Gradsko kazalište Sisak: Mario Fratti, Prijatelji(ce), red. Boris Hrovat (gostovanje u ZGK-u Komedija)

• 
  
  „Nesretnici na svojoj nesreći rade”, pjeva Arsen. Ponekad je za nesreću dovoljno samo okružiti se takvim prijatelji(ca)ma, pa neprijatelji i ne trebaju. O tome zbori Mario Fratti, talijanski dramatičar (L’Aquila, 1927) s američkom adresom od 1963. godine. Zaljubljen u žene i ženske likove u kazalištu i na filmu, napisao je Prijatelji(ce), što ih je za Gradsko kazalište Sisak preveo i režirao Boris B. Hrovat (Zagreb, 1956). Već kod prevođenja dosad osamdesetak puta postavljana naslova naišao je na teškoću. Na engleskom imenica friends pokriva i muški i ženski rod, na talijanskom posrijedi su prijateljice... Hrovat, vrstan talijanist, urednik na Trećem programu Hrvatskog radija, kazališni kritičar, prevoditelj, dramaturg, zagradom je riješio problem u hrvatskom jeziku označivši tako da će u njegovoj predstavi biti riječi i o muško-muškom i o žensko-ženskom prijateljstvu.
  
  On (glumi ga Goran Grgić) je uspješan, još k tome i bogat pisac. Njegov roman Prijateljice rasprodan je u dva milijuna primjeraka. Smrtno je zaljubljen u ženu s kojom se slučajno susreo, sudario na ulici. Ona (Dunja Sepčić) je možda još bogatija, uskoro (sretna) raspuštenica. On ima poštenog Prijatelja (Igor Golub), koji njegov novac pametno ulaže i oplođuje, Ona ima Prijateljicu (Nada Abrus)... Ona je u njega smrtno zaljubljena... Mjesto radnje: dva stana. Što sve prijatelji rade jedni drugima, i to tek s dvije-tri riječi, saznat će oni koji pogledaju Prijatelji(ce), no rasplet je neočekivan i duboko sarkastičan prema cijelom ljudskom rodu.
  
  „U svojim dramama i filmovima ja sam trećinu autobiograf, trećinu prikazujem stvarnost, a trećinu izmišljam“, kaže Fratti. Možemo samo pretpostaviti koliko i kako netko tko je njegova kazališnog i životnog iskustva vidi svijet. Od djetinjstva govori šest jezika, smatra se primarno lingvistom, dobrim poznavateljem jezika i majstorom dijaloga. Nešto smo od toga vidjeli i čuli u ovoj predstavi. Naoko salonski razgovori zapravo su dijalozi od kojih nam se ježi koža. Gotovo da svaki lik progovara sa sugovornikom i istovremeno progovara a parte publici. Boris B. Hrovat u svom je prijevodu s izvornika upotrijebio standardni, književni hrvatski jezik izbjegavajući bilo kakve kolokvijalizme i lokalizacije. Tako je postigao to da njegovi likovi, koji i u izvorniku nemaju imena, nego su označeni s On, Ona, Prijatelj, Prijateljica (dakle kao funkcije), mogu biti odasvud. Jedino je vrijeme današnje jer se spominje skorašnja 2012. godina... Kao vrstan prevoditelj, Boris B. Hrovat uznastojao je biti i vrsnim redateljem koji će prevesti dramu na scenu. I u tome je posve uspio samozatajno pruživši glumcima prigodu da pokažu što znaju i mogu.
  
  Goran Grgić odlučio se odigrati svoj lik kao ledenog nervčika, kao vatru ispod leda. Njegov je pisac skrojen tako od dva suprotna dijela. Na trenutke Grgić nalikuje Jeanu Renou, a brižna mu je kostimografkinja Danica Dedijer šeretski dodala dugački sivi šal na dobro skrojen Križovčev sako. Dunja Sepčić kao Ona ulogu je gradila u slojevima otkrivajući neugodne detalje o svom liku tek u završnici, a Nada Abrus kao Prijateljica oduševljeno se od početka zabavljala na sceni vrteći oko malog prsta i prijateljicu i prijatelje. Pokazala je kako rođeni manipulator ne treba očiti razlog da bi pokretao svoje marionete. Igor Golub, kao Prijateljičin muški parnjak, nije bio toliko dijaboličan, jer nije tako ni napisan, ali je uspio i sam pokazati kako se i pauk može uloviti u mrežu paučice (znate već kako to paučica čini i poslije se pogosti udvaračem).
  
  Kostimografkinja Danica Dedijer je sa suradnicom Višnjom Iris naglasila je ženstvenost i izazovnost svojih glumica i sivilo njihovih muških parnjaka, a vrlo jednostavnu scenografiju osmislio je Igor Dobranić. Dva trosjeda, dva stolića, jedan pisaći stol s pisaćim strojem (junak nije prikopčan na internet) i – evo svijeta u kojem se odvija drama spolova i priča o prijatelju koji nam zabija nož u leđa. Jest, rekao bi Nepoznat Netko: „Ljudi ne valjaju, ali nema drugih!“ Ako se želite nasmijati ozbiljnom i vrckastom brodvejskom komadu u domaćoj izvedbi i režiji – Prijatelji(ce) su pravi izbor za vas.
  
  © Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 25. listopada 2011.

Piše: