Scensko nedjelo

Hrvatsko narodno kazalište Zadar (u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu): Carlo Goldoni, Gostioničarka Mirandolina, red. Saša Broz

• Suradnja dviju nacionalnih kazališnih kuća, HNK-a Zagreb i HNK-a Zadar, rezultirala je predstavom Gostioničarka Mirandolina Carla Goldonija u režiji Saše Broz, premijerno izvedenom na zadarskoj sceni. U izvorniku La locandiera iz 1751. godine Goldonijeva je komedija u tri čina često uspoređivana sa Shakespearovom Mnogo vike nizašto te je u dva stoljeća igranja na sceni izborila status kazališnog i literarnog remek- djela. Kod nas je komad odavno srednjoškolska lektira i rado igrana komedija koje se sada prihvatila redateljica Saša Broz i dvije nacionalne kuće. Postavlja se pitanje zašto.
  
  Možda zbog 250. obljetnice objavljivanja komedije, a možda zbog pokušaja simulacije razbibrige u vremenu opće krize ili hipokrizije. Svejedno kojim očištem promatrali i analizirali izvedbu, teško ćemo u njoj prepoznati ikakvu kavalitetu i zanimljivost. Prije svega, dramaturški štrih Sanje Ivić i odluka redateljice da klasičnu komediju reducira na letargičnu jednočinku posve je upitna. Saša Broz nije naime ponudila adaptaciju ni osuvremenjenu Mirandolinu (iako je to očito bila namjera) koja bi revidiranim sadržajem, jezikom, scenskim vremenom i mjestom zadobila vlastiti život, nego je krajnjim amaterizmom i nepažnjom otupila scenske kvalitete predloška. Odlučujući se da radnju smjesti u sredinu 20. stoljeća po uzoru na mondeni svjetonazor epohe Saint Tropeza ili Caprija, redateljica je publici servirala infantilnu i zatupljujuću vizualnu i auditivnu antikomediju bez trunka humora i bez zrnca napetosti. Scenografija Dragutina Broza emulira bonvivanovski pejsaž plaže i otmjenog motela koji je laboratorijski čist i frigidan, kulise prostorija i stol izvedeni su u maniri la casa namještaja i suvremenih programa kuharica, ali ako je postojala i natruha ironije u tom segmentu, ona nije iskazana na sceni.
  
  Adaptacija koja to nije započinje svoj scenski život scenskim nadmetanjem udvarača, redom: Ranko Zidarić kao Vitez pokušava kreirati ulogu s elementima apsurda, no nikako ne uspijeva izaći iz vlastite repetitivne manire kakvu gledamo i u Larinu izboru; Zijad Gračić kao Grof za dvjestotinjak je godina promašena uloga čije manire i slatkorječivost sigurno ne odgovaraju naznačenoj transpoziciji vremena; a Alen Šalinović je kao Markiz ostao u domeni svog fortea – Stipe u gostima. Pojava Mirandoline mogla je publici barem dijelom popraviti dojam naznačen odurnom uvodnom špicom u kojoj se u neuspješnoj koreografiji prenemažu Ivana Boban i Vanja Matujec u ulogama glumica/prevarantica, no gledatelje je dočekao hladan tuš. Mirandolina je u ovoj redateljskoj koncepciji i izvedbi Marije Škaričić hladna, dosadna i neinventivna dokoličarka.
  
  Jedinu dozu komike i humora donijeli su Jan Kerekeš u ulozi sobara Fabrizija i Kristijan Potočki kao Sluga Viteza dajući scenskoj nemoći i glumačkoj apatiji barem mrvicu žara. No na glumcima leži manji dio odgovornosti za ovo scensko nedjelo nedostojno nacionalne kazališne kuće i koprodukcije s drugom nacionalnom kazališnom kućom. Saša Broz, koja je u nedavnom intervjuu arogantno ustvrdila kako „čita samo one (kritičare) koji su važni”, očito umišljajući da je barem Stanislavski, glavna je i odgovorna za promašenu adaptaciju i za amaterski odrađenu režiju koja nije polučila niti smijeh, niti scensku igru, niti ikakvu reakciju publike (predstavu smo vidjeli na prvoj reprizi). Ako izvodite komediju a polučite apatiju, onda se ozbiljno morate upitati za koga i zašto radite kazalište. Riječ je o promašaju godine, kazališnom debaklu za koji je i Brookova sintagma mrtvačko kazalište pohvala. 
  
  ©  Mario Županović, KAZALIŠTE.hr, 2. studenoga 2011.

Piše: