Krah građanskog salona

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Anton Pavlovič Čehov, Tri sestre, red. Eduard Miler

• 
  
  Čehovljev je građanski salon mrtav! Zidovi su zadnji put obojeni još dok je tata Prozorov bio živ; na kukama odavno ne vise slike; gomila praznih ormara uz zidove, nekima otpadaju vrata; otrcani trosjed, njemu nasuprot stara kada; na sred salona gomila otpada, potrgane stolice, biljke papratnjače i nekoliko vrtnih patuljaka. U tom su prizoru uredno pospremljeni jedino – likovi, Prozorovljeve djece, svaki na svojoj polici jednog ormara. Da ne bi bilo nikakve sumnje, u prvi prizor ulazimo uz posmrtni marš.
  
  I tako je redatelj Eduard Miler odredio pomak predstave Tri sestre, u HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, prema grotesknom s elementima nadrealnog. Članovi domaćinstva u prvom dijelu predstave ulaze i izlaze kroz ormare. Veršinjin u njihov svijet ulazi razbijajući prozorčić iznad jednog od ormara. Kroz isto okno tako, svisoka u priču ulazi i Natalija Ivanovna. Čebutikin gotovo stalno hrče negdje na pozornici (u kadi, na kauču, u ormaru). Pojedinci propadaju kroz stolce na kojima pokušavaju sjediti. Pomak prema grotesknom omogućio je ansamblu da u Čehovu otkriju elemente humora – primjerice dok hrane jedni druge rođendanskom tortom, Anfisa srkne čaj da ga ne razlije; pokušaj Maše i Veršinjina da se poljube dok Čebutikin glasno hrče; Natalija nepovratno ovladava kućom zabijajući red crvenih ruža o pod... Što se maškara tiče, redatelj je svima navukao gumenu glavu životinje u skladu s karakterom. U drugom dijelu predstave otvorena su vrata u dnu pozornice, ali ne u stvarni svijet u kojem se odvija požar ili dvoboj Tuzenbaha i Saljonija, nego u kontrasvjetlo iz kojeg nikad nismo sigurni tko dolazi.
  
  Dojmljivi su prizori snimanja obiteljske fotografije, u koju se nametljivo uvlači i Natalija. Zatim ispraćaj vojnika, u kojem obitelj maše odlazećima, svatko sa svojom tužnom pričom na licu. I završni prizor, u kojem sestre navlače šinjele (koliko god se trude biti različite, zapravo su jednake u nevolji) i plešu apsurdni ples uz La Cucarachu dok iz rupe na krovu pada snijeg.
  
  Čehovljevi likovi više nisu melankolična, rezignirana bića koja žive u prešućenom. Zapravo, Miler im nije oduzeo Čehova, ali je u svima naglasio nešto što su u dosadašnjim uprizorenjima uglavnom skrivali iza tuposti, bezosjećajnosti i preosjetljivosti – Bijes. Gotovo su svi likovi u predstavi riječkog kazališta beskrajno ljuti, na sudbinu, svijet, jedni na druge, a najviše na sebe. I to glasno izražavaju. Sestre su, naravno, ljute jer nikako da krenu prema Moskvi. Njihov brat Andrej (Jasmin Mekić) ljut je na sebe, među ostalim i zbog toga što se boji svih tih snažnih žena u svom životu, a taj strah prema kraju komada prelazi u histeriju. Čebutikin (Denis Brižić) ima nekoliko napada bijesa jer svi očekuju da bude liječnik, a on je to odavno zaboravio. Nešto tiše ljuti su i Tuzenbah (Igor Kovač) jer koliko god se trudio, ne može biti zavodnik Veršinjinova kalibra, te Kuligin (Damir Orlić), čiji je konformizam na pragu cinizma. Saljoni (Dražen Mikulić) nije ljut, nego jednostavno nasilan, gotovo primitivan, kao Smrt što će je donijeti Tuzenbahu.
  
  Olga i Tanja Smoje iskreno su prepoznale jedna drugu u suzdržanoj gesti nastojanja da se održi krhka psihička i obiteljska ravnoteža. Maša Olge Pakalović najviše je samosvjesna i odlučna mlada žena (crno odijelo na početku, a ne crna haljina), onda zaigrana u probuđenoj nadi (vožnja na biciklu), pa i odlučna da ne prizna poraz iako je neizbježan. Irina sasvim sigurno nije djevojčica/žena kakvu biste možda očekivali (što u ovoj predstavi ispunjava očekivanja?), ali je Jelena Lopatić napokon dobila konkretnu priliku odmaknuti se od stereotipnih amazonki/muškobanjastih djevojčica kakve je dosad igrala.
  
  S veseljem i opušteno svoje uloge tumače Andreja Blagojević kao skorojevićka Natalija Ivanovna i Alen Liverić kao ženskaroš/filozof, potpukovnik Veršinjin. Njima je, u smislu nagomilanih ljutnji, i najlakše jer znaju tko su, što žele i kamo idu. Slično je i sa Zdenkom Botićem koji tumači starca Feraponta i Biljanom Torić, koja tumači staricu Anfisu. Kada je o glumačkoj podjeli riječ, redatelj Miler na najbolji je način iskoristio sve prednosti ansambla.
  
  Tekst Antona Pavloviča Čehova, u prijevodu Vladimira Gerića, adaptirala je i dramatizirala Žanina Mirčevska skrativši četiri čina na dva poglavlja tragikomične priče o nesposobnosti mijenjanja sebe i svijeta te nepronalaženja smislena života. Pritom je ostala vjerna Čehovljevoj rečenici i kod prekrajanja i kod dopisivanja, a iz originalnog konteksta ne odskaču ni rijetka odstupanja prema kolokvijalnom govoru. Prvi dio razvija se ujednačenim tempom, a drugi je nešto dinamičniji pa se teško oteti dojmu da nešto nedostaje, iako je sve na svom mjestu. Možda i zbog iznevjerenog očekivanja, jer je u programskoj knjižici navedeno da predstava traje oko tri sata s jednom stankom, a premijerna izvedba trajala je pola sata kraće.
  
  Kreirajući kostime, Sandra Dekanić slijedila je osnovnu ideju otjelovljenja Čehovljevih junaka danas i ovdje. Pri tom je, naravno, pomogla i karakterizaciji: Maša i Veršinjin su opreka crno-bijelo (bijel je i ruksak koji potpukovnik nosi kada dolazi i kada se sprema otputovati); Saljoni je u crnom odijelu pogrebnika; Tuzenbah, koji želi raditi, nosi odijelo, ali bez sakoa... Vrlo ilustrativnu scenografiju Branka Hojnika dopunio je i atmosferu naglasio oblikovanjem svjetla Deni Šesnić.
  
  Premijerom Čehovljeve Tri sestre ostali su vjerojatno razočarani oni koji su očekivali dosljedno poštivanje predloška i famoznog građanskog salona. Ansambl Hrvatske drame i Eduard Miler pročitali su ga iz vremena današnjeg i time na zanimljiv način dopunili repertoar HNK-a Ivana pl. Zajca.
  
  Ako baš ne budete htjeli razmišljati o sudbinama tih likova, sigurno ćete u njima prepoznavati onog pasivno agresivnog znanca s kojim se svakodnevno vozimo u autobusu, susjedu ljutu na cijeli svijet jer nikad nije smogla snage maknuti se od vlastite kuhinje, prijatelja koji se osjeća prevaren i zakinut jer mora raditi posao koji mrzi, rođakinju koja je uspjela posvađati muža sa svom obitelji... A možda se netko od nas ipak odluči krenuti „U Moskvu!“ jer napokon shvati što znače riječi što ih Irina izgovara držeći pištolj: „Život prolazi i nikad se više neće vratiti.“
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 6. studenoga 2011.

Piše: