Snaga i moć žena
Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Veseljko Barešić, Opasne veze. dir. Veseljko Barešić, red. Aida Bukvić, premijera 18. studenoga 2011.
-
Opasne veze, epistolarni roman Pierrea Ambroisa Choderlosa de Laclosa, pripada skupini književnih djela koja se iščitavaju na niz različitih načina. Nakon nekoliko filmskih inačica (od kojih je najpoznatija ona iz 1988. snimljena pod redateljskim vodstvom Stephena Frearsa), televizijskih filmova, radio-drama, opera i baleta, pojavio se i mjuzikl, čiji je libreto i glazbu napisao Veseljko Barešić. Barešićev mjuzikl, odnosno glazbena drama Opasne veze pokazala se pretencioznim djelom koje je u osnovi nastojalo zadržati temeljnu karakteristiku Laclosova izvornika: veliku tenziju temeljenu na nizu opreka koje su resile francusko aristokratsko društvo pred sam početak Francuske revolucije.
Partitura se temelji na nizu tematski povezanih songova i instrumentala koji također u sebi zadržavaju osjećaj napetosti. A povlačenje kroz igru osveta-seks-ljubav, u glazbi prikazana unutarnjim poigravanjem nevino-nestašnim i izrazito dramatičnim glazbenim brojevima, dovela je do toga da su songovi melodijski gotovo neatraktivni pa se zapravo i ne pamte nakon odlaska kući. Ali to nije sasvim negativna odlika, jer neatraktivno postaje atraktivno kada se odjene u scensko ruho. Naime, sasvim je jasno da su dramske situacije, a ne glazbeni brojevi dominantni, zbog čega kod Barešića nema songova koji bi bili show stopperi. Umjesto toga, glazbeni su brojevi upleteni u priču koja se zbiva oko njih.
Pričom je dominirala Mila Elegović u ulozi markize de Merteuil. Njezina zahtjevna uloga je uloga čvrste žene koja plete spletke povezujući parove u ljubavi i seksu kako bi njima dominirala kao ključna osoba francuskog aristokratskog društva. Iza ledene površine, međutim, moguće je osjetiti osamljenost, a u drugome dijelu pokazuje i emotivnost – no to su emocije s kojima se publika ne želi povezati zbog markizine ranije pokazane zle ćudi, koju je Mila Elegović odrješito i jasno znala prenijeti gledateljima.
Uz Milu Elegović, dobra je bila i Vanda Winter, u ulozi predsjednikovice de Tourvel. Izlažući svoj lik kao povučenu ženu, koju sjaj i raskoš društva zanima daleko manje od pobožnosti i vjernosti (no i ona je dio tog izopačenog društva, pa na kraju i sama bude uvučena u spletke koje oko nje pletu Merteuil i Valmonte), Vanda Winter pokazala je široki raspon emocionalnih stanja: od potpune zatvorenosti do emotivne otvorenosti i, napokon, sloma. Čini se da su Elegović i Winter dale uloge koje predstavljaju dvije strane istoga novčića, no koje su toliko suprotne i različite da ih je gotovo nemoguće uspoređivati. I jedna i druga glumački su samouvjerene, ali i pjevački izvrsne unutar svojih uloga: uvijek bijesna i proračunata Elegović svoje songove pjeva čvrstim i odrješitim, gotovo izgrebanim glasom, dok samozatajna i introvertirana Winter svoje iznosi emotivnom toplinom kojoj je doista teško odoljeti.
S druge strane, među ženskim ulogama briljirala je Ana Kraljević koja, premda mlada, iza sebe ima već popriličnu glumačku karijeru. U ulozi mlade Cecile de Volanges, Ana Kraljević u priču je unijela element krhkosti i naivnosti, kao jasnu opreku hladnoj osvetničkoj proračunatosti njezine mentorice markize de Merteuil, pa čak i njezina ljubavnika, vikonta de Valmontea. Kao nevina žrtva koja se, i ne znajući to, našla usred spletki markize, Cecile je, licem i tijelom Ane Kraljević, prikazana kao jedan od pozitivnijih likova Barešićeve glazbene drame – djevojčica s kojom svatko simpatizira i u koju se svatko može zaljubiti.
Ulogu Valmontea, koja uz ulogu markize de Mertuil dominira pričom, preuzeo je glumac Filip Jurčić. Njegov je pak pristup bio nešto drukčiji od onoga koji je donio ženski dio solističkoga sastava. Čvrst i nepokolebljiv, ali hrapavoga glasa kojime se teže nosio s Barešićevim zahtjevnim (i, kao što sam spomenula, nepjevnim) songovima, Jurčić je dao sliku ciničnog i tvrdog vikonta. Trenutak emocionalnog prijeloma, koji je iznimno važan, naročito u Laclosovu izvorniku, kod Jurčića se gotovo ne vidi: on ostaje ciničan do kraja pa gotovo nije jasno ljubi li on doista Tourvel ili je i ta ljubav, barem s njegove strane, dio opasnih zavodničkih igara koje je vodio cijeli život i koje su ga, naposljetku, stajale glave.
Zato se pomalo teško uživjeti u tugu likova nakon njegove smrti: čini se da za njime nitko istinski ne tuguje. Istodobno se na završetku koji nudi Barešić (a koji dolazi naglo) gotovo ne vidi odrješenje i osveta koju je vikont postumno uspio pripremiti svojoj šefici de Merteuil. Međutim, u toj tuzi jedan je lik doista stvaran i živ: to je gđa Rosemonde, koju je, s potpunim predanjem liku, iznijela Jasna Bilušić. Jasna Bilušić prikazala je Rosemonde kao sažvakanu staricu kojoj je dosta svega, ali koja je odlučna da ono što joj je ostalo od života ugodno proživi. Međutim, ona je istodobno suosjećajna, mudra, ali i prepuna ironijskih dosjetki i, kako bi se u narodu reklo, bez dlake na jeziku. Njezini ispadi u prvom činu jasno su komično intonirani, dok u drugom činu upravo ona predstavlja lik koji smiruje i pokušava iz lošega izvući najbolje. No upravo ona na kraju najviše gubi.
Premda potpuno različite, Winter, Kraljević i Bilušić tvore trio koji upotpunjuje (kao četvrta) Sanja Marin u ulozi gospođe Volanges, Ceciline majke. Ona je u svojoj ulozi sigurna, premda možda ne toliko posebna i suverena poput Mile Elegović i Jasne Bilušić. No zajedno s ostala tri ženska lika tvori malu utvrdu koju je Barešić, kao skladatelj i dirigent Komedijinog orkestra, i te kako znao iskoristiti.
Uloge su, dakle, prvenstveno glumačke, a tek zatim pjevačke pa je onda odrednica žanra koji skladatelj daje u libretu doista glazbena drama, a ne mjuzikl, kako se djelo nastojalo reklamirati. No bez obzira na to, svi su sudionici nastojali u priču unijeti puni angažman. On se osjetio i kod sporednih uloga, koje su glumili, pjevali i plesali Zoran Pribičević (kao chevalier Danceny), Dražen Bratulić (kao Valmonteov sluga Azolan), Mateja Ivanković (kao Merteuilina služavka Josephine), Jan Javiljak (kao dvanaestogodišnji Napoleon Bonaparte) i Zoran Simikić (kao Robespierre).
A u stvaranju temeljnog dojma sudjelovali su i oni koji se tijekom predstave nisu pojavili na pozornici. Tako je, na primjer, bila odlična ideja da se veselost prvog čina obilježi bijelim kostimima, a turobnost drugog većinom crnim ili tamnim kostimima. Zgodna je i ideja da se sobarice-balerine pojavljuju u donjem rublju tipičnom za osamnaesto stoljeće. Za sve je to zaslužna kostimografkinja Mirjana Zagorec. S druge strane, i scena je odlično riješena. S nekoliko pomičnih stupova, čiji je raspored čas označavao unutrašnjost jedne palače, čas predvorje druge, a čas ulaz u treću, scena je bila ispunjena, a glumci su imali opravdanje za pokret i zamišljanje zidova i vrata. Scenografiju je potpisao Ivo Knezović, koji je u predstavi i dizajnirao svjetlo, a time je opet stvorio dodatni element atmosfere: osvjetljenje je postalo oznakom za doba dana (jutro, podne, večer), ali i za brojna i šarolika raspoloženja likova.
Sve se to odvijalo pod budnim okom redateljice Aide Bukvić i pod dirigentskom palicom samog autora, Veseljka Barešića, koji je pred kraj predstave natjerao orkestar i glumce u stampedo kako bi gledatelje do zadnjega časa držao u napetosti. No, kao što sam rekla, rasplet je mrvicu prebrz pa stoga ponešto nejasan (i to ne samo publici nego, čini se, i glumcima) i to je možda slabija točka na koju je trebalo obratiti nešto više pozornosti. Isto je tako jasno da Barešićeve Opasne veze nemaju kvalitetu mjuzikla čiji će se songovi pamtiti i pjevati poput onih Leonarda Bernsteina ili, bliže nama, Alfija Kabilja. Međutim, ako ih se doista gleda kao glazbenu dramu, one su dramaturški dobro postavljene kao dobro odabrano i zanimljivo osmišljeno djelo koje – naročito zbog snažnih likova i njihovih odličnih glumačkih izvedbi – svakako treba pogledati.
© Irena Paulus, KAZALIŠTE.hr, 22. studenoga 2011.
Piše:
Paulus