Vlastito i posuđeno

Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku, Anton Pavlovič Čehov, Medvjed / Prosidba, red. Zoran Mužić

• 
  
  U dvije sezone šibensko je Hrvatsko narodno kazalište proizvelo tri premijere s tri sasvim različita predznaka, ujedno i tri uspješnice bez ostatka: operu Medij, modernu dramu Kontrakcije, i sad objedinjene dvije Čehovljeve jednočinke kao sasvim klasičan repertoar. Sad se zaista može reći da je u slučaju toga, zapravo malog teatra, s tek jednom vlastitom glumicom i jednom opernom pjevačicom, na najbolji način profunkcionirala zadana profesionalizacija malih hrvatskih kazališta. Naravno, još uvijek je moguće raditi jedino s mješovitom postavom vlastitih i posuđenih snaga, no sad je to ipak sasvim druga priča u tom prelijepom starom kazalištu koje, pokazalo se, ne mora nužno biti osuđeno na pučki teatar.
  
  Naposljetku, sve vodi k tome da će šibenski teatar morati omasoviti svoj ansambl jer tada neće biti potrebno predstave raditi do pola u Zagrebu, a od pola u Šibeniku. „Teatar mora biti proizvod sredine, u toj sredini stvarati kreativni ambijent, kreativno ozračje, to je razlog postojanja kazališta.“ – rekao je redatelj predstave, inače Šibenčanin, Zoran Mužić držeći da ne bi trebalo postati pravilo da se predstava tek finalizira u Šibeniku. Zbog angažmana dijela glumaca u zagrebačkim predstavama i kućama, ovaj je put tako moralo biti. Slučaj je, međutim, htio da su svi glavni akteri ove šibenske predstave zavičajno vezani uz taj grad: Franka Klarić i Jakov Bilić kao djeca šibenskog teatra, danas mladi školovani glumci, Oriana Kunčić Šibenčanka sa stalnim angažmanom u matičnoj kući, dok Zvonimir Zoričić, nacionalni prvak Drame HNK u Zagrebu, i Igor Mešin potječu iz šibenskog zaleđa.
  
  Šibensko kazalište i redatelj zaigrali su izborom Medvjeda i Prosidbe na sigurnu kartu i sezonu otvorili predstavom koja je oduševila premijernu publiku. S Čehovom to u pravilu nije teško, a za ostalo su se potrudili redatelj i glumci. Riječ o humoreskama čija je duhovitost za sva vremena, što su glumci podcrtali pažljivom studijom karaktera svojih likova. U Medvjedu Franka Klarić je odlično igrala mladu udovicu zakletu da žalobnu crninu neće skinuti do kraja života, koja se u trenu transformira u uspaljenicu željnu osvete voljenom pokojniku, koji ju je, uostalom, cijeli život varao... A Jakov Bilić kao neotesana seljačina koja je kod mlade udovice došla istjerati novčani dug ostao je dosljedan svom izvoru i onda kad je usred grubijanskog nasrtaja za povrat duga izlanuo ono tek u izvrsnim nijansama izrečeno: „Hoćete li se udati za mene?“ Oboje mladih glumaca u Medvjedu zaslužili su odličnu ocjenu.
  
  Prosidba je pak ponajviše bila ispit za Orianu Kunčić, jedinu glumicu HNK-a Šibenik i to zato što je dosad radila samo jednu predstavu, Kontrakcije, suvremenu dramu u režiji Nenni Delmestre, gdje je odlično igrala autističnu, hladnu korporacijsku menadžericu, a sad u Prosidbi – vlastelinsku kćer, razbarušenu i kapricioznu udavaču koja je uhvatila i stanovite godine... Pa kad se pojavljuje potencijalni prosac, hipohondrični Lomov, kojega je sjajno, prepuna tikova i duhovitih detalja napravio Igor Mešin, Oriana Kunčić u trenu se transformira od dobroćudne djevojke željne muškog društva u kapricioznu seljanku spremnu na svađu do zadnje kapi krvi oko neke tamo livade. Pa i kad se povlači, kad postaje mila i guguće shvativši da je riječ o proscu, i kad mu livadice prepušta u zamjenu za brak, već u sljedećoj minuti spremna je na novu svađu do istrebljenja na neku novu temu, u čemu ne zaostaje ni njezin novopečeni suprug Lomov. Njezina oca, vlastelina Čubukova, izvrsno je, baš poput kakva nosiva stupa predstave, odigrao Zvonimir Zoričić.
  
  Mužić je u Prosidbi, dovezavši na scenu jednu pravu staru đendinjeru (seoska zaprežna kola), situaciju lokalizirao na domaćem terenu davši tako još jedan touch na univerzalnu Čehovljevu priču koja se, evo, može staviti u kontekst svađe oko terena, dobro znane i danas. Uspješnom scenografijom u ovoj predstavi od matične kuće, HNK-a Šibenik, oprostio se dugogodišnji scenograf Branko Lovrić Caparin, koji odlazi u mirovinu. Odlični kostimi djelo su Danice Dedijer i njezine mlade asistentice Zjene Glamočanin, a koreografkinja je Zorana Mihelčić. U intermezzu između dvije jednočinke živa muzika s pjesmom Oči čornija prošetala je scenom: Sanja Vrančić, mandolina, Marijan Kuvačić, truba, Domagoj Bašić, violina, i pjevačica Nera Gojanović Kljajić, odnosno Žana Marendić Bučević.
  
  © Jordanka Grubač, KAZALIŠTE.hr, 10. prosinca 2011.

Piše: