Opcije različitih povoda

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Jean-Baptiste Poquelin Molière, Mizantrop, red. Dražen Ferenčina

• Molièreov Mizantrop u imaginarnom kazališnom glosariju baš kao i u vremenima svojih uprizorenja redovito služi kao znak, mjera, povod i razlog za denunciranje vremena, aktualne političke i ine druge javnosti i elite, prevladavajućih poljuljanih etičkih, pa onda i estetičkih načela ili kao komentar licemjernih odnosa koji postaju modelom devijantnih koruptivnih društvenih normi sustava koji funkcionira po sebi prepoznatljivim primjerima kojima svjedočimo, i jučer i danas i ovdje i sada, a onda, u ogledalu (nužnih) scenskih sažimanja, nalaze svoju kazališnu, pa onda i repertoarnu svrhu. Mizantrop na pozornici Kazališta Marina Držića nije, možda i očekivano i nažalost, iskorišten za takvu nakanu ili sličnu hrabriju avanturu, ali istovremeno nije ni tek još jedan površan preslik molièreovskih doslovnosti, na kojima se često insistira pa se onda često i igraju i uprizoruju, ili  revije povijesnih kostima i galerije lakorječivih likova, koji troše svoje teatarsko vrijeme bez svrhe i povoda u ime nekih povodnih repertoarnih alibija bez pokrića i jasnih nakana. U slučaju dubrovačkog Mizantropa moguć je izbor različitih opcija, pri čemu niti jedna do kraja ne iscrpljuje svoje razloge, što je u prvom čitanju možda i dobro. Međutim, u nekom drugom mogućem slijedu ozbiljnijih promišljanja sluti na namjernu ponudu (da li i potražnju?) i naizmjeničnost repertoarnih različitosti i žanrova, što ima svoj alibi ovakve „teatarske politike“, ali se iscrpljuje u inzistiranju na često izvankazališnim prizivanjima sada već poslovično udaljenima od jasnog, sustavnog i dosljednog koncepta. A sve možda i sasvim nebitno u konkretnom slučaju treće ovosezonske premijere dubrovačke profesionalne kazališne kuće. I obvezujećeg odabranog naslova. 
  
  Redatelj Dražen Ferenčina slaže urednu, dosljednu, jednostavno i precizno režiranu predstavu bez mogućih izvantekstualnih komentara, dodatnih vizualiziranja ili raznih drugih eventualnih aktualiziranja u uvjerenju da je sam Molièreov izvornik dovoljan i kao komentar i povod i svrha i opravdanje takva uprizorenja. Razlog repertoarnog izbora u ovaj, nadajmo se ipak ne i slučajan, prosinački premijerni tajming. Molièreov Mizantrop na pozornicu je postavljen kao slijed očekivanih prizora i pretpostavljenih rasporeda sukobljenih, suprotstavljenih i drugih aktera uredno uključenih u slučaj. Glumačko umijeće, trud oko vrsnog prijevoda u stihu i izvedba ovog i ovakvog zahtjevnog posezanja najdvojbeniji je njezin ishod i izazov, koji je unekoliko ublažio svojim angažmanom u Dubrovniku i radu na predstavi prevoditelj (u programskom letku potpisan i kao fonetičar) Vladimir Gerić.
  
  Gost dubrovačkog glumačkog ansambla Vinko Štefanac (Alceste) i Glorija Šoletić (Celimena), središnji protagnosti Molièreove potrage za izvorima laži, kompromisa i posljedičnih usuda izgovorene istine, svoje ljubavne, pa i svjetonazorske sukobe i strasti, usprkos svemu, uspijevali su najčešće sučeliti puninom svojih glumačkih pokrića kao dijelom i Slaven Sven Špišić slijedom zamjetljivih minijatura (Oronte) te, smirenih gesta, Helena Kovačić (Celimena) i Hrvoje Sebastijan (Philinte) u svojim glumačkim važnim prinosima uz Izmiru Brautović (Arsinoja), odnosno Zdeslava Čotića (Acante) i Edija Jerteca (Klitandar) s povremenim nepotrebnim karikaturalnim doslovnostima i prenaglašenom gestikulacijom. U predstavi se još, kao sluge, pojavljuju Marin Tudor (Du Bois) i Emerson de Souza Cruz (Basque).
  
  Ekletično dizajnirana, likovno čista, zanimljiva, pa čak i modno eventualno poticajna – u Mizantropu se nosi crno – kostimografija Mirjane Zagorec u suglasju sa šminkom i frizurama kao da je namjerno bila u suprotnosti s likovnošću i jednostavnošću scenografije Marina Gozzea, koja je, transformacijom detalja i svojih segmenata te, u pozadini, kao sjenom crnim spajajućim zastorom komentirala na sceni izrečene i odigrane prizore licemjerja, pokvarenosti i slike dodvoravajućih dvoličnosti. Složena je tako predstava nužnog profesionalnog pokrića, potrebne repertoarne razine, produkcijske štedljivosti i očekivane urednosti, ali bez poželjnog iskoraka i one identifikacijske drugačijosti koji bi je činili kazališnim događajem koji uzbuđuje i kakav bi se trebao podrazumijevati. Napokon, povremene glumačke neujednačenosti, dekocentriranosti, ritmička usporavanja i ustrajavanje na verbalnim opširnostima odužile su predstavu s nepotrebnom stankom ali Molièreova drama svevremenskih upozorenja i utopijskih priziva u režiji Dražena Ferenčine na sceni dubrovačkog kazališta ostala je ipak dovoljno poticajnim prinosom, slikom i prilikom uvijek, pa i kod nas danas, upozoravajuće Mizantropije. I izvan Molièreova konteksta. 
  
  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 12. prosinca 2011.

Piše: