Ilustracija umjesto analize

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Marius von Mayenburg, Ružni, red. Jernej Kobal

  • Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Marius von Mayenburg, Ružni, red. Jernej Kobal

    U osami svoga dramskog laboratorija, suvremeni europski dramski pisci iznašli su suroviju formulu alkemije riječi i pokreta, koja je po svemu korespondirala sa senzibilitetom modernog čovjeka i njegovih nemira. Svojim izrazom na gorak, ali i angažiran način oslikali su složena pitanja i probleme aktualne konzumerističke ideologije. Izlaz pred napastima diktatura moneta i virtualnih satisfakcija pronalazili su u humoru, ironiji, suptilnom cinizmu, provokaciji i autodestrukciji. Ti autori nikada nisu sebe vidjeli kao pisce velikih povijesnih tema, namjeravali su pisati samo o malim, običnim stvarima, no uvijek se tu otkrivaju filigranski detalji, skrivene poruke koje možemo okarakterizirati kao intimne i osobne, ali i univerzalne, smjestivši u privatni ili lokalni društveni i socijalni kontekst globalni milje i njegove frustracije. Intrigantan kroničar, otkačen, uvjerljiv, duhovit, sugestivan, lucidan, pronicljiv promatrač ljudi, vremena, trendova i moda – redovno iz tih tekstova progovora buntovnik, buntovnik sa stilom i razlogom. Iako je „groteskna drama“ Ružni u promo-materijalu varaždinskog HNK-a najavljena egzemplarnim recidivom suvremenog europskog kazališta, ambiciozno nazirajući u tom komadu poetiku, između ostalih, jedne Sarah Kane, pored neinspirativnih žanrovskih šablonskih dekoracija (tekstom i režijom prije svega), nismo vidjeli ništa od svježeg, vitalnog, provokativnog teatarskog pulsa.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Marius von Mayenburg, Ružni, red. Jernej Kobal
    Bezbojnom, indiferentnom, uskraćenom dedukcijom principa nove europske drame, gledatelj se susreo se s pospanom, hromom, isfriziranom koncepcijom frazema isprekidanih banalnim manirizmom. Čak i sama tema („Uspjeh jamči novac, novac omogućava da čovjek bude lijep, ljepota garantira uspjeh, pritom estetika nema nikakve veze s etikom..., osuda kapitalizma koji slijedi logiku: jedinstven je samo onaj tko je lijep i mlad i takav može biti financijski uspješan“, čita se u službenoj propagandi predstave) lokalno najavljena rafiniranim novumom za kazališno istraživanje odnosno uprizorenje, svakom pažljivom motritelju srednjoškolske lektire, koji ne treba biti natmureni štreber, odavno otmjeno šušketa doživljenim destilatom u svečanom nizu svjetske literature i umjetnosti. Apsolutno, konfrontacija ružni versus homo bene figuratus zbiva se od dana prvog ljudskog daha. Na stranu darvinizam, biologija i antropologija, književnost/umjetnost tim se slučajem bave odvajkada. Spomenimo tek ključne kote; Ovidije Narcisom, Shakespeare u Veneri i Adonisu, Goethe u Faustu, Horace Walpole u The Castle of Otranto, Jean Baptiste Benoit Eyries u Obiteljskim portretima, John Keats u Odi grčkoj urni, Charles Maturin (ujak majke Oscara Wildea) u Melmothu, Balzac u Le Peau de Chagrin, Poe u The Oval Portrait i Williamu Wilsonu, Walter Pater u The Renaissance, Huysmans u A Rebours, Wilde u Dorianu Grayu, skratimo, Bret Easton Ellis u Američkom psihu, Sebastian Horsley u Dandy In The Underworld... U svim je navedenim obimnim fabulama i zahvatima esencijalna klica ružni versus homo bene figuratus: koruptivnost taštog esteticizma, narcistički doppelganger, opsesija ljepotom koja kontrira istini, dekadencija pojma da pojavnost determinira karakter / moral / etiku / humanost / sposobnost / kapacitete.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Marius von Mayenburg, Ružni, red. Jernej Kobal
    Dakako, u suvremenoj kulturi opsjednutost tjelesnom perfekcijom, vitalnošću, dugovječnošću, besprijekornim držanjem i vogueom radikalizirana je inačica senzibiliteta koje su istraživali spomenuti spisateljski/umjetnički klasici, i nekako je bilo za očekivati načitanost, aparat ogromne erudicije u pripremi i realizaciji predstave Ružni. Predviđalo se da skripta Mariusa von Mayenburga (njemački autor drame) i dirigentska palica Jerneja Kobala (ljubljanski redatelj) asimiliraju svojim viđenjima – okretnim perom u ruci i okretnom suradnjom s glumcima – sve kreativne silnice, kvintesencu style over substance akcenata, međutim, umjesto vrsnih arhitekata, na varaždinskoj kazališnoj sceni Zvonimir Rogoz ugostili su nas skromni tapetari: monotono i bez uzbuđenja, eklatantno plitkim kazališnim patosom izamputirala se aktualna koncepcija do neuvjerljivosti, nerazrađenosti, usput nabačenosti. Od takozvane revolucionarne ostavštine poetike sperme i krvi Sarah Kane, od polemičkog temperamenta u manifestnom sukobu s dogmatskim credom potrošačkog društva (bolje, ljepše, skuplje do orgazma i valutne emancipacije), od žestokog i divljeg žanra, ovdje imamo luk i vodu rehabilitaciju jogunaste ekspresivnosti koja se nikako ne usudi izaći iz okvira tijesno krojene bračne melodrame što brsti po pitomim asocijacijama, usput sasvim potonulih u kupku mlake emocionalnosti te izvedbene erotičke skrofuloznosti. Iz gledališta se prati čisto duhovno ladanje bez vješte spisateljske kombinatorike, bez umješne redateljske kompetentnosti, tek uz solidnu a na trenutke i potpuno zadovoljavajuću glumačku interpretaciju. Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Marius von Mayenburg, Ružni, red. Jernej Kobal
    U ovom naivnom proučavanju dualizma modernog svijeta glumci nas dočekuju na sceni koja doslovno nema nikakve atribute pomoćnih rekviziterskih artefakata; prazna je, osim aktera koji defiliraju prema potrebi i zakonitosti prizora. Robert Plemić glavni je junak Lette, izumitelj stanovitog tržišno isplativog električnog utikača, no patent, prema mišljenju prepredenog poslodavca, inovator nije u stanju javno plasirati jer ga u potencijalnoj komunikaciji s medijima i kupcima do ekstrema blokira simetrična facijalna insuficijencija. Preneseno, Lette je ružan i mora se estetsko-kirurški sanirati. Start je odličan, a uvod kumulira dobro postavljene regule igre za dramatiku negacije nadarene ljudskosti pored đavolskog tjelesnog principa pa zaista može krenuti kazališno razapinjanje napetosti između vječno nepomirljivih polova: duševnog i tjelesnog, sublimnog i grotesknog, gdje je groteskno hladni, gipsano-plastični estetsko-operacijski odljev koji bi trebao jamčiti inteligenciji konačni evident sjajnih sposobnosti. Zacijelo, da smo imali predložak i redatelja, koji bi modernosti i životu replicirali nekalkulantskom, originalnom i osebujnom percepcijom, Lette bi bio onaj koji poentiranim tiradama, uz aroganciju junoše nove europske drame, violentno razbija majestoznu atmosferu plastične i silikonske falsifikacije te artificijelnosti života. Ali nema ovdje anarhoidne pobune protiv sterilnosti i konfekcija. Upravo suprotno, Mayenburg/Kobal kreativni konci držači su histeričnog svijeta diskutabilnih tjelesnih površnosti i peglanja, jer se za svoju proklamaciju invazije ljepote kao nadahnuće koriste ostavštinom drugorazredne, ali popularne, američke televizijske serije Reži me (Nip/Tuck).

    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Marius von Mayenburg, Ružni, red. Jernej KobalIako su imali nepreglednu panoramu umjetnika i umjetničkih djela kojima su maštovitošću mogli reternirati na plitkost gvožđarije ljupko podešenih silueta, s kojima se posve zanemaruje pažnja na ljudsku duhovnu protočnost te interakciju (što izravno simbolizira Letteov tjelesni hendikep u sučelju s inovatorskom ingenioznošću), semipoznati mladići (pisac/redatelj) zadovoljavaju se ilustracijskim analiziranjem fenomena o kojem ionako danas svaki petparački žurnal s vremena na vrijeme posveti nekakav brzopotezni feljtončić. Izravno rečeno, ulaskom Ivice Pucara na scenu kao plastičnog kirurga i manipulatorskog estetskog arbitra – pozom, kostimom, tonom i gestama – kompilirala se noseća rola spomenute serije, doktor Christian Troy. Čak se išlo toliko daleko da gotovo doživljavamo u Rogozu izgovoreni lajtmotiv iz serije, notorni upit „Tell me what you don't like about yourself... Ta Pucarova karikaturalna holivudska inkarnacija samoživog fićfirića u skupom odijelu koji će žonglirati skalpelom po koži samo da kupi još skuplje odijelo pored nekolicine scena koje su trebale nagovijestiti valjda queer spolnu inverziju i ambivalentnost otkriva priličnu promašenost, kako napisane drame tako i uprizorene drame. (Koncentrirani Kobal, naime, uvijek redateljski preplašeno zaustavlja riječi i dodire koji su u narednom slogu ili micanju trebali biti eksplicitni, u čemu Reži me nije nimalo bio suzdržan, što govori da predstava Ružni hrabrošću katastrofalno kaska za standardnom produkcijom malog ekrana, a u promo-materijalu usudilo se pozvati na subverzivnost Sarah Kane.) Razumljivo je da su pisac i redatelj htjeli nešto o tome reći, suočiti se s problematikom zavedenosti homo bene figuratus pragmom (spomenuh kako danas svaki magazin o toj temi rado publicira mnoštvo atraktivnih kolor fotografija), uostalom, to je in, to je svakodnevnica, ali onda treba apsolvirati abecedu Stvaranja, prostudirati da stvaralački impuls mora biti osobniji, izvorniji, oslobobođeniji stratifikacija ordinarno već eksploatiranih imperativa.

    Međutim, trpanje likova i zapleta u već pripremljene i viđene kreativne vreće naročito je kulminiralo u drugom, to jest završnom dijelu predstave. Nakon predvidljivih fabularnih prenemaganja i transgresija tko s kim, svi sa svima, i skeč-skica iz operacijske sale, što je kompost papagajski skeniran iz epizoda serije Reži me, lijeno, konfuzno finale moglo bi se objasniti kao nastojanje pisca da naglasi kako nema rješenja, kako on prosvjetiteljski neće ponuditi lijek, transparentni odgovor, zadržavši sve u atmosferi srednjoškolskog apokaliptičkog tona Lidrana. In situ, na sceni, navedena nedorečena dramaturška zadatost do neukusa je parafrazirala još jedan celuloidni holivudski artikl (i sam parafraza jednog drugog, španjolskog celuloidnog artikla), reklamiran foršpanom part Beautiful People fantasy, part New Age investigation of the Great Beyond. Riječju, svjedočilo se doslovnoj translaciji krivina i kamuflaža pomoću kojih je završio američki remake španjolskog filma Otvori oči (Abre los ojos). Poput junaka apostrofiranih filmova, Robert Plemić, kao mnoštvo identičnih Beautiful People individua, slovčano baš tako liftom putuje na vrh nebodera uhvatiti nekakav svoj Great Beyond.

    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Marius von Mayenburg, Ružni, red. Jernej KobalParadoksalno, tom konačnom Letteovom avanturom, pravim likovima, junacima i žrtvama djela Ružni objelodanili su se Mayenburg i Kobal, jer se niskokaloričnim infantilnim stvaralačkim sofisterijama i kapacitetima (bez realističnosti, brutalnosti, izravnosti, provokativnosti, a kamoli duha, crnog humora ili satiričke oštrine) perzistencijski lagodno oslanjaju na idealniji, savršeniji model teme i kaprice koju su umjetničkom inspekcijom i degustacijom zaželjeli artikulirati vlastitom. Zadivljujuće su javno odali osobne insuficijencije apetitom postati idealni kazališni i umjetnički – homo bene figuratus. Eh, isto tako, da je redateljska misao bila strijela odapeta u neki cilj, da imamo susret s prudentnim artističkim režiserskim rezonerom kojeg za suradnju naručuje kazališna uprava promišljenog, samosvjesnog i društveno otvorenog profila, propitivanjem pojave fabricirane superiornosti, atraktivne fasade naspram verizma ružnog svijeta s kojim smo okruženi – ne bi se meandriralo citatima i karikiranim insinuacijama tipiziranih američkih ili španjolskih estradnih konfesija. Napose, okrenulo bi se gradu i sredini koji utjelovljuju indoktrinacijski retorički diskurs gdje estetika nema nikakve veze s etikom. Simbiotički izravno, Varaždin (najuzorniji ambijent za Letteove koincidencije), nacifrani urbani biser i arhitektonski estetski dragulj sjeverozapadne Hrvatske, autentično je polje voluminozne dekorativnosti pod okupacijom sumnjivog kapitalizma koji slijedi logiku: jedinstven je samo onaj tko je lijep i mlad i takav može biti financijski uspješan (varaždinski Jay Gatsby, koji je u ovom trenutku pod legalnom prosekucijom da je suspektno od političkih elita Varaždina – vodio ih je doktor etike – dobio stotine milijuna kuna jest kapitalist koji slijedi logiku: jedinstven je samo onaj tko je lijep i mlad i takav može biti financijski uspješan).

    Kulise su već tu i među njih samo treba spustiti tekst i aktere da ga izgovore. Uistinu, postavljanje ovog komada ima fantastičnu premisu: briljantni teoretski inkubator demonstracije lakirovke s kojom cvjetaju manipulacijski korektivno-operativni zahvati u vidu lijepih festivala i šarmatnih balova ispoljavanih na način Potemkinovih sela, glamurom koji svojom petodnevnom frenetikom dobrih emocija skriva suštinsku akulturalnost i niskost društva razbijenog korupcijskom izopačenošću (što neoborivo potvrđuje ovodobni frapantni status Varaždina kao hita i blockbustera domaće crne kronike). No za takvo epsko kazališno i redateljsko dešifriranje, materijaliziranje fiziologije ružnog koja ima pričinu lijepog pod kapitalističkim okolnostima, treba biti umjetnik analitičke strasti, strasti egzaktne spoznaje (recimo, sličan voci del tempo – kroz komornu obiteljsku dramu progovoriti o krucijalnim društvenim i civilizacijskim problemima – pozitivno se dogodio u predstavi Balon Mislava Brečića). Komfornije je bulevarski pozabaviti se apstraktnim senzacijama rinoplastike indiferentnim filistarskim vegetiranjem. Štimungom koji nas se tiče koliko je zabavan (nota bene, smiješka u publici za vrijeme igre gotovo da uopće nema).

    Ako ništa drugo, ovom predstavom još jednom potvrdilo se sljedeće. Koliko god redateljski zamah bio skroman, dobre glumačke kompetencije mogu očuvati nivo nastupa. Ansambl (Robert Plemić, Ivica Pucar, Barbara Rocco i Mitja Smiljanić) funkcionira i kao cjelina i pojedinačno. Plemić je stalno na visini koncepcije svojega lika, Barbara Rocco elementarnom i prirodnom jednostavnošću demonstrira što znači odnjegovati zadani lik, Smiljanić je veliko i ugodno iznenađenje, svakom pojavom ulijeva povjerenje virtuozno baratavši rolom, Pucar forsira, no robusnost i prepotencija ima opravdanje u bahato konstituiranom karakteru. Šteta je da s tako kvalitetnim rosterom redatelj nije imao više imaginacije, kuraže, što je inače fundamentalni problem kurentnog varaždinskog HNK-a – glumački ansambl raritetno je fluidan i efikasan, žedan tekstova i redatelja izvan zone simplificiranog ziheraštva.

    © Robertino Bartolec, KAZALIŠTE.hr, 1. ožujka 2012.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Marius von Mayenburg, Ružni, red. Jernej Kobal
    Marius von Mayenburg
    Ružni
    redatelj Jernej Kobal
    premijera 20. siječnja 2011.
    prevoditelj Dubravko Torjanac, dramaturginja i asistentica redatelja Vesna Kosec Torjanac
    izvode: Robert Plemić (Lette, ružni), Barbara Rocco (Fanny, njegova žena / Fanny, bogata stara dama / Fanny, kirurgova asistentica), Ivica Pucar (Scheffler, Letteov šef / Scheffler, kirurg),  Mitja Smiljanić (Karlmann, sin bogate stare dame)

kritike i eseji