Vješto balansiranje

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: William Shakespeare, Mletački trgovac, red. Robert Raponja



  • Jednostavnije je bilo Milivoju Barbariću u veljači 1913. godine i Zori Vuksan Barlović desetljeće kasnije postaviti Mletačkog trgovca na pozornicu osječkog Hrvatskog narodnog kazališta i promišljati o tom Shakespeareovu tekstu kao izvornoj komediji u četiri čina ili pak veseloj igri u pet činova. Modernom je gledatelju, baš kao i redatelju, u postholokaustovskom dobu, teško svrnuti pogled sa Shylocka kao žrtve nepravedne diskriminacije i dugovječnog antisemitizma i promatrati ga za pokvarena, krvoločna lihvara kako su to činili Barbarić i Zora Vuksan Barlović. Pozornije čitanje predloška te poznavanje dramskog jezika i suodnosa dramskih likova ne daje nam zapravo za pravo da prekomjerno semantički usložnjavamo dramski tekst kako će to ipak učiniti najstrahotnije zlo u povijesti ljudskog roda. Stoga nas to nesvjesno pridavanje ljudskosti moralnoj devijaciji navodi na stranputicu. Mijenjamo predznak čitavoj inscenaciji, nejasna nam postaje njezina primarna zadatost uslijed daleko izvanumjetničkog događaja čije reperkusije vlo snažno osjećamo i danas.

    No stranputica ne sadržava u svakom slučaju negativan značenjski input. Humaniziranje Shylocka sastavni je segment gotovo svakog novijeg redateljskog promišljanja te Shakespeareove lirske drame s komičnim elementima. Nadopunjuju se pritom filmska i kazališna umjetnost. Shylockov osvetoljubivi monolog iz prve scene trećega čina u ekstatičnoj, ljutitoj izvedbi Ala Pacina (Mletački trgovac u režiji Michaela Radforda iz 2004. godine), smirenijoj, tragičnijoj Orsona Wellesa (Mletački trgovac u režiji Orsona Wellesa iz 1969.) ili učiteljski nastrojenog Mela Gibsona u Čovjeku bez lica (redatelj Mel Gibson, 1993.) guraju naslovnog junaka Antonia i njegova bliskog druga Bassania, unutar naše posjete velikoj pozornici, u sfere suprotnog predznaka od onih na koje su naučeni, na koje su svikli. Uz Shylocka, okoristit će se i Porzia, koja će često u suvremenim inscenacijama brzo stasati, od razmažene i ne osobito bistre bogate nasljednice koja s priprostim podsmijehom prilazi svojim još priprostijim proscima, postat će moralni stub, inteligentni pravni stručnjak koji će razriješiti sudbinu čitave zajednice. 

    Nadopišimo i zanimljivu radikalnu aktualizaciju Mletačkog trgovca odigranog na pozornici Jugoslavenskog dramskog pozorišta u veljači 2004. godine u kojoj redatelj Egon Savin mijenjanjem dramskog vremena u tridesete godine 20. stoljeća, a zadržavajući prostor, dobiva podlogu na kojoj će s lakoćom opravdati žestoki antisemitizam, izbrisati bilo kakve natruhe komičnosti iz predloška, stvoriti turobnu i kaotičnu atmosferu kao najavu tragičnih događanja čija će jedna sporedna konzekvenca dovesti do nenamjernog umnožavanja značenja Shakespeareova djela i velikog odmaka od izvornika.

    Na bilo koju vrst radikalizacije ne pristaje Robert Raponja, redatelj trećeg postavljanja Mletačkog trgovca u Osijeku. Svjestan je kako se očitijim približavanjem bilo kojem žanrovskom predznaku rastvaraju pukotine nelogičnosti i nerazumijevanja u koje je tako lako strovaliti čitavu inscenaciju. Raponja odabire srednji put, daje si za zadatak da upozna glumce s cjelokupnom problematikom postavljanja Mletačkog trgovca, danas bremenitog izvanumjetničkim sadržajem, te time započinje njegovo vješto balansiranje među polovima, a pritom ne dopušta da se bilo koji u cijelosti otopi. Zadržavanjima, makar i nesigurnim, komičnih elemenata koji se počesto brutalno doimlju, Raponja dokazuje izvrsno poznavanje Shakespeareova dramskog jezika ne prepuštajući se u potpunosti popularnoj navadi prepoznavanja Shylocka kao izrazito tragične figure određene vjerom. 

    Boro Stjepanović u ulozi Shylocka pritom nosi najteži teret. Isključivo ogromno iskustvo i poznavanje zanata dopušta Stjepanoviću da egzistira unutar široka raspona predstavljanja, od klaunovštine koja posve prirodno iziskuje i prihvaća uvrede do najuzvišenijeg, katarzičnog oblika tragičnosti. Prilagodbu trenutku koji nezaustavljivo traje već gotovo sedam desetljeća mora podnijeti i Sandra Lončarić Tankosić u ulozi bogate baštinice Porzie, kojoj neće biti dopuštena pretjerana zaigranost, strast i priprosta ludorija koja joj sjajno pristaje nego će sklad morati iznaći zadirući u naprasno otrežnjenje, zakrinkane prostore pronicljivosti i mudrosti. U njezina lika nema postepenosti kao u Shylockovu slučaju, stoga i Sandri Lončarić Tankosić treba čestitati na prihvatljivom prikazivanju nelogičnog i naprasnog.

    A brojnu mladost na pozornici osječkog kazališta, koja polagano stasa na Umjetničkoj akademiji, redatelj koristi kako bi atmosferu začinio ludizmom i humorom. Zna Raponja, zapovijedajući im da se u potpunosti opuste na sceni, da pred gojence Akademije ne stavlja odviše težak zadatak zbog stopljenosti i prirodnosti njihove izvedbe s predloškom. Naglašavanju pozitivne žanrovske odrednice uvelike potpomaže i na trenutke zabavna karikatura Duška Modrinića Knezova od Maroka i Aragona. Oni su postavljeni kako bi naglasili redateljevo poznavanje činjenice da je Shakespeare doista bio sastavni dio onodobne zabavne industrije. Kao antipodi postavljeni su brojčano, ali ne talentom i iskustvom nadjačani Davor Panić, Aleksandar Bogdanović, Mario Rade, Vjekoslav Janković i Milenko Ognjenović, koji svojom ozbiljnošću i pripremljenošću stvaraju sklad u toj brutalnoj žanrovskoj borbi, u sukobu između svijeta u kojem predložak nastaje i njegova suvremenog čitanja opterećenog iskustvom holokausta.

    Izvanredno scenografsko rješenje Darka Petrovića kada u podnožju Zida plača postavlja nesputani protok gondola možda ponajbolje ocrtava temeljnu zamisao osječke inscenacije Mletačkog trgovca – neignoriranje, neodustajanje od baštine, njezino priznavanje i prihvaćanje, ali i modeliranje i prilagodbu s obzirom na trenutak u kojem živimo. Iznimno teška zadaća. U Osijeku inteligentno izvedena.

    © Ivan Trojan, KAZALIŠTE.hr, 11. travnja 2012.

    William Shakespeare
    Mletački trgovac
    redatelj Robert Raponja
    premijera: 27. siječnja 2012.
    preveo Milan Bogdanović, scenograf Darko Petrović, kostimografkinja Jasmina Pacek, scenski pokret Alen Čelić, oblikovatelj svjetla i projekcije Rade Stamenković, glazba Massimo Brajković, inspicijent Eduard Srčnik, šaptačica Zrinka Stilinović
    izvode: Davor Panić (Antonio, mletački trgovac), Aleksandar  Bogdanović (Bassanio, njegov prijatelj, Porzijin prosac), Goran Guksić (Leonardo, Bassanijev sluga), Miroslav Čabraja (Graziano, Antonijev i Bassanijev prijatelj), Aljoša Čepl (Lorenzo, zaljubljen u Gessicu), Mirel Huskić / Peđa Gvozdić (Solanio, Antonijev i Bassanijev prijatelj), Vladimir Tintor (Salerio, Antonijev i Bassanijev prijatelj), Mario Rade (Mletački dužd), Duško Modrinić (Knez od Maroka, Porzijin prosac), Duško Modrinić (Knez od Aragona, Porzijin prosac), Boro Stjepanović (Shylock, bogat Židov), Vjekoslav Janković (Tubal, Židov, njegov prijatelj), Majkl Mikolić (Lancillotto Gobbo, luda, Shylockov sluga), Milenko Ognjenović (Stari Gobbo, njegov otac), Sandra Lončarić Tankosić (Porzia, bogata baštinica), Petra Blašković (Nerissa, njezina drugarica), Ana Stanojević, Radoslava Mrkšić, Anita Schmidt, Jasna Odorčić (Dvorkinje), Martina Stjepanović (Gessica, Shylockova kći), Zorislav Štark (Tamničar), Mateja Božić, Snježana Horvat, Mariana Witovski, Ivona Pruti (Venecijanke, pratnja Kneza od Aragona), Zorislav Štark, Srđan Kovačević, Danijel Novoselac, Slavko Bogdanović (Trgovački radnici, pratnja Kneza od Maroka)

Piše:

Ivan
Trojan