Koliko se autorske kazališne predstave Ljubomira Kerekeša – kako po tematici i oštrini zapažanja, koji su vehementnim verbalnim prskalicama asimilatori tendencija svojega vremena, tako i prema umjetničkom oblikovanju karaktera i galeriji likova što ih autor unosi u dramsko stvaranje – karakterističnom kvalitetom razlikuju od sterilnih eskapističkih vizura aktualnog varaždinskog teatarskog salona u drastičnom poricanju stvarnosti, posebno društvene koja ih okružuje, naročito se moglo vidjeti i doživjeti tijekom Tjedna smijeha, uspješno održanog od 4. do 11. ožujka na daskama velike scene varaždinskog HNK-a (ulaznice za sve predstave bile su rasprodane). Tih dana uistinu je bio užitak svjedočiti stanovitoj retrospektivi spisateljskog/redateljskog/autorskog rada kazališnog umjetnika koji svojim djelovanjem uranja u aktualnost, koji umjesto seminarističkih obdukcija književnih djela, naspram pustih oaza tobože pravilnih narativnih lucidnosti, suprotno od perfidno agresivnog tekstopisačkog ili redateljskog jada koji u gnijezdu ovog počesto kalkulantskog zanata nese kukavičja jaja netalentiranosti i neutaživog probitka, bira deskripciju jasnog vremenskog i socijalnog konteksta efektnim rollercoaster radnjama blasfemičnih uličnih izraza, žargonizmima, stvarajući izvorne jezične kovanice, pri čemu se doslovno gaji subliterarni leksikon riječi, jer, napokon, Život, a ne apstrakcija, metoda je i atribut kojima Kerekeš barata tijekom izbora, prepričavanja i osobnog opredjeljenja unutar kazališta iza kojeg autorskim potpisom stoji.
Dramska masa, apartni kazališni stožac zarotiran oko ovogodišnjeg 3. tjedna smijeha, svakim komadom u odnosu s njegovom savješću, intimni je govor Ljubomira Kerekeša, naracija o jednoj generaciji oblikovanoj od devedesetih do danas, u doba neovisnosti, sa svim obilnim kontroverzama i dilemama. Doduše, da bi se žitkost i vrelina čitavog tog historijskog procesa teatarski eksploatirala potrebne bi bile snage široke i isprepletene artističke inscenacije, no ako i male snage okupimo oko manje grupe problema, analiziramo ih, duboko se empatijom u njih uživimo, rezultati u crtanju života i ljudi neće izostati. Risanjem svojih sižejnih jedinica obogaćen iskustvom, Kerekeš se za volju što veće preciznosti u interpretaciji životnih okolnosti, dakako, sekvencama rado spušta do opscenih izraza, ali zadržava glazuru umjetničke otmjenosti koja toj hotimičnoj farsičnosti pridaje savršenstvo Stvarnog. Ruke aktera tu ne prevrću bajkovite grimizne tkanine, mitske biserne ogrlice i zlatne narukvice, usne ne izgovaraju raskošnim akademskim egzibicionizmom i snobovštinom, radnja nije postmodernistički košmar ili futuristički antinarativni tijek, ne preuveličava se kulisama, ne bdije se političkom korektnošću nad svakim izrazom, dapače, autor distingvirano teži parodijskom ordinary life verizmu.
Naime, prateći predstave i glumce u naoko jednostavnim zgodama i nezgodama – tim virtuoznim fragmentarnim taktičkim tapkanjima i vrludanjima u krugu nebitnoga i sporednoga da bi odjednom akceptirali krucijalno – definitivno s pozornice publika percipira vitalni plamen realnog govora: usred raskalašenih monologa, konverzacija, pravi buvljak pučkih albuma i citata, uvijek zasja rečenica, pasus, ili samo riječ, koji odjednom prožmu jer se osjetilo nešto veliko. Shvatilo se da se takvim događajima prisustvovalo desetcima puta, da su junaci poznanici, da se u djelu osjeća okolina, kvart, što je ljudski dokument općenite vrijednosti, stranica istrgnuta iz našeg društva. Iz toga proizlazi duboki dojam koji ostavlja Kerekeševo djelo – dovoljno je spustiti se do obližnjeg, prosječnog ljudskog tipa, pa da stvorimo nešto uzvišeno. U zapletu smanjiti junake na ljudsku veličinu, na proporcije plebeja – to je ono što daje njegovu autorskom portfelju originalnost i zavidni stupanj kreacije. Zbilja, glavna je to nota svih prikazanih predstava, koje po svom zahvatu u ljudsko, po širini humora, po sarkazmu i nekom podrugljivom optimizmu veličanstveno komuniciraju s recipijentom: od gostujuće (Gola u kavezu), preko repriziranih (Debitanti, Povratak ratnika, Skupština, Dimnjačar) do premijerne (Ufuraj se i pukni). Uvijek je tu, makar specifičnom varijablom splina, vedrina, radost života, izrugivanje nasilju i nepravdi, obrana vulnerabilnih, hendikepiranih, diskriminiranih (nacionalnošću, ekonomskim ili emocionalnim statusom, obrazovanjem, obiteljskom genezom, izgledom, manom...), a kad se i javi tužan zvuk, to nije patetika ili sentimentalnost, radi se o – srokom i akrobacijom riječi bez zamućene misli – nadi, prkosu, skromnosti, i najviše, pored prirodne suzdržanosti zbog koje plebej uvijek jest napaćen, tihoj hrabrosti te osobnoj drskoj uskrati kad se traži pokloniti i priznati poraz, što je zapravo i tema premijerne predstave Ufuraj se i pukni, komada koji plijeni zabavljačkom komunikativnošću, a ništa ne gubi na humanističkoj sugestibilnosti.
Doista, sve što se kreacijom i fabulom kreće u ovoj predstavi polazi od prvih i osnovnih akorda tipičnih za kazališno konsteliranje prema metodi Ljubomira Kerekeša – vedrina, radost života, izrugivanje nasilju i nepravdi, obrana vulnerabilnih, hendikepiranih, diskriminiranih – no daljnje plastično razvijanje ovih baza u Ufuraj se i pukni nikada nije, ni u jednoj gesti i grimasi, nespretno ponavljačko motanje po već ranije razmazanoj pastoznoj paleti. Naprotiv, sve što autor tijekom pisanja radnje i postavljanja komada ugrađuje i nadograđuje (svakako je polazišno u skladu s ranije standardiziranim postavkama) pripada konstatacijama koje se međusobno prožimaju i rasvjetljuju stvarajući novu čvrstu i izbrušenu cjelinu. In concreto, Krunoslav i Zoki (odlični Jan Kerekeš i Zoran Pribičević) dva su brata koja moraju odškrinuti važno životno okance: što, zašto i kako studirati (posljedično, obojica izabiru studirati – glumu). Evidentno, mladi glumci Kerekeš i Pribičević ovakvom tematikom imaju prilike uključiti pregršt žovijalnih autobiografskih iskustava, budući da su tek izašli iz vrtloga i zahtjeva dramske akademije. Isto tako, umješno izabranim karakternim kontrastiranjem likova odmah se u startu predstavi jamči adekvatno živ i titrav ritam koji gradi scene. Naime, Pribičevićev je lik nadobudan i energičan, dok je Kerekeš introvertirani i nesigurni brat s govornom manom, i već iz te skice – unatoč zaigranom i beskompromisnom temperamentu motiviranih mladih glumaca – suspens izrasta prirodno i neusiljeno, bez fleksura, tako da vješti prolomi uzbuđenja zaista djeluju logično poentirano.
Pritom posebno treba skrenuti pažnju na dijalog, koji u Kerekeša pisca ima posebno značenje, jer razgovor je često onaj usjek u pojedinca kroz koji vidimo naslage njegova značaja, od petrificiranih partikula prošlosti (Krunoslav je deprimiran što ga je djevojka Nataša napustila) do poetskih vibracija i lirskih raspoloženja (Zoki je simpatično umišljen kako povijest svjetske književnosti drži pod malim prstom). S tim u vezi, u ovoj predstavi izrazito pripremljeni dijalog nikada nije uobičajeno golo mehaničko pomagalo za rasvjetljavanje likova, on se manifestira kao samostalni čimbenik koji kreativno izgrađuje, tumači i upotpunjuje ključnu poruku djela: svejedno koji nam prirođeni, ili kakav god, hendikep kontaminirao ljudski kolorit, nada, prkos i ustrajnost mogu regenerirati potencijale (ponavljam, lik Jana Kerekeša ima govornu manu što je prilično diskvalificirajuća okolnost za nekoga tko namjerava studirati glumu i odatle kreće iskra koja potpaljuje zaplet). S ovom humanističkom fiksacijom (egzemplarnom za Ljubomira Kerekeša kao autorske umjetničke pojave), djelo opipava realni socijalni teren, navlači publiku prema svojim skrivenim plemenitim ciljevima, pipka sluzava ticala predrasuda u svakom od nas, štoviše, pristupačnim vic-maherstvom žmirka, vreba hoće li se postaviti pitanje koliko smo puta nekog s irelevantnim nedostatkom pejorativno prejudicirali. Nije lako sresti u današnjem domaćem dramskom pismu ovako pristupaćan modeliran ugođaj, izvan šematizirane ili, još gore, traumatične atmosfere, koji zahvaća izvorno i neposredno svakodnevne ljude u svakodnevnom problemu, koristeći se tehnikom komičnog dijaloga lucidno i lakoćom osvajajući, što jako dolazi do izražaja u brucoškom pripremanju za ispit, interpretiranju pasaža svjetskih i hrvatskih književnih velikana.
Neprocjenjivo je tu važan intermezzo u kojem se na sceni napokon pojavljuje Ljubomir Kerekeš (u ulozi nacvrcanog susjeda penzionera, u pidžami i s nekoliko šavova na glavi, simbolično tim kostimografskim rješenjima ukazujući na to da mu je život priuštio solidni, boksačkom terminologijom, knock-down), od kojega mladići traže stručni, opinion makerski, udio u njihovoj pripremi za prijemni ispit. Pustimo na stranu kuriozum da je ovo prvi put da se Kerekeš u svojoj predstavi odrekao centralne role, taj fascinantan kroki oda je stalnim neuspjesima i promašenim životima, ljudima koji se okreću kao vjetrulje, napuštaju plijen za volju opće obmane, koji u svakoj novoj životnoj pustolovini postaju manji i neminovno se približavaju konačnom ništavilu (eksajući pivo, umirovljenik Krunoslavu i Zokiju objašnjava kako mu vrhunac dana predstavlja piće i kartanje u krčmi amblematskog imena, Alibi). Direktno, to je briljantno utjelovljenje zbunjenog, zalutalog, neostvarenog društva, a kako je materijalizirano kroz glumački kraft Ljubomira Kerekeša, to je hram od sjajnog mramora sazidan u slavu ljudske nemoći. S druge pak strane, Kerekeš pisac namjerno ne stvara ljepljivu, glatku vezu između pripitog susjeda i ambicioznih mladića. Primjećuje se da je, stvarajući ovaj zajednički prizor, najprije sagledao dno pojave (malodušje u stavu da se nešto u životu drastično može promijeniti) i tek se tada, s tog sagledanog dna, otisnuo prema površini kako bi smečirao doživljaj s opipljivim, konkretnim realnim akcentom. Kad nemoguća misija pred kojom se nalaze mladići jedino može biti apsolvirana persistirajuće drskom uskratom dok se traži pokloniti i priznati poraz. To jest, Ufuraj se i pukni! savjet je renonsiranog starog susjeda koji predloženom srčanošću u repersažu struže krastu, skida zavjesu vremenu defetizma i rezignacije.
Epizoda suprotstavljanja izraubane individue u očitoj stagnaciji s mladim protoakademskim novajlijama punima entuzijazma emulzija je iz koje se filtrira cilj, intencija cjelokupnog kazališnog stvaranja Ljubomira Kerekeša. Svi junaci tog varaždinskog umjetnika, svi njegovi Drašeki (Povratak ratnika), Oršuši (Skupština), politički diletanti (Debitanti), Ivači (Bogi Ivač), Štefi (Dimnjačar), penzići (Ufuraj se i pukni) – dio su svakog od nas koji je uvijek sam, koji prima žestoke udarce, srceparajuća pakovanja, no usprkos suspenziji od bježanja snažnim udarcima studenih vjetrova postojanja samog, taj sramežljivi, senzitivni, neprilagođeni, ranjivi vragolan svjestan apsolutne bespredmetnosti svega, ultimativno, i dalje je tu, tvrdoglavo živ. U predstavi, formalno kompozicijsko transponiranje tog prkosa, koji u Kerekešovu liku gerontološki nema više vitalnost, osim da je životnim rezimeom redivivus projicira u juvenilne susjede, fermentira samim plesačko-pjevačkim finalom Krunoslava i Zokija, slavodobitnom ceremonijom novopečenih studenata glume koji nam razigrano potvrđuju da je svaka predrasuda jeftini prozirni staniol. Kad se u njega ufura nadom i drskom ustrajnošću u njoj, hendikepirajuća opna mora puknuti. Nije bilo moguće zamisliti adekvatniju headline predstavu 3. tjedna smijeha.
© Robertino Bartolec, KAZALIŠTE.hr, 12. ožujka 2012.
Ljubomir Kerekeš
Ufuraj se i pukni
redatelj Ljubomir Kerekeš
premijera 9. ožujka 2012.
izvode: Zoran Pribičević (Zoki), Jan Kerekeš (Krunoslav), Ljubomir Kerekeš (susjed Črček)
