Elegantna interpretacija Čehova

Gostovanje: Slovensko ljudsko gledališče Celje, Anton Pavlovič Čehov, Galeb (Utva), red. Janez Pipan (u HNK-u u Zagrebu)

  • Gostovanje: Slovensko ljudsko gledališče Celje, Anton Pavlovič Čehov, Galeb (Utva), red. Janez Pipan, foto: Jaka Babnik

    Stoljeće i četvrt nakon prvih izvedbi (propale u Sankt Peterburgu i trijumfalne u moskovskom MHAT-u u režiji Stanislavskog), Čehovljev Galeb nije samo nedvojbeno nezaobilazni komad u povijesti kazališta nego i još uvijek izvanredno živi scenski organizam, kako u svojim rasprama o modernom kazalištu, tako i u slici provincijske učmalosti i neuspjelih nastojanja da se dosegne pravi život negdje drugdje, gdje svi napori nisu uzaludni i sve ljubavi neuzvraćene. To je potvrdila iznimno vrijedna predstava SLG-a iz Celja koja je gostovala na sceni HNK-a u Zagrebu, gdje nažalost nije ispunila dvoranu kako je zaslužila, a posebice je bilo tužno da je zagrebačkih kazalištaraca bilo vrlo malo. Očito je da se u zagrebačkim teatarskim krugovima (a i medijskim najavama) jedinim pravim događajem smatraju predstave o kojima se govori kako su revolucionarne i po svom svjetonazoru i po neobičnosti svog scenskog uprizorenja.
    Gostovanje: Slovensko ljudsko gledališče Celje, Anton Pavlovič Čehov, Galeb (Utva), red. Janez Pipan, foto: Jaka Babnik
    Značajni slovenski redatelj Janez Pipan i njegova interpretacija Galeba očito ne pripadaju toj koteriji koja nerijetko zna radikalnošću političke pozicije i blještavilom scenskih atrakcija prikriti skromnost ideja i utemeljenost kazališnih rješenja. Nasuprot tome, režija Janeza Pipana vrlo nijansirano i u svakom detalju promišljeno i motivirano gradi predstavu uspijevajući istaknuti svu složenost Čehovljeva predloška i njegovu suvremenost bez radikalnih zahvata u tekst, koji se u ovoj predstavi zbiva u vremenu u kojem ga je Čehov i zamislio – krajem devetnaestog stoljeća. U tom okviru brižljivo stvara atmosferu čemu bitno pripomažu i redateljevi suradnici, primjerice scenograf Marko Japelj, koji u mnogo duljem prvom dijelu velikim bijelim platnom u pozadini, na kojem su tek sitne naznake nekoliko sitnih izgubljenih stupova i jedne kuće, gradi otvorenost scene prema tom beskraju kojem stremi većina likova, ali tu težnju nikako ne uspijevaju ostvariti.

    Za predstavu u predstavi, koju je zamislio Konstantin kao revolucionarni čin protiv učmalosti i patetike vladajućih teatarskih normi, Japelj scenografiju vrlo uspjelo rješava jednim većim elementom koji asocira na rusku avangardnu likovnu umjetnost na razmeđi devetnaestog i dvadesetog stoljeća, a njezin je utjecaj vidljiv i u scenografiji završnog čina, u kojem se neobično dizajnirani prozor i vrata pri zatvaranju stapaju s crvenim zidovima i tako stvaraju uznemirujući prostor iz kojeg nema izlaza. I uspjela kostimografija Bjanke Adžić Ursulov ima nekih, nešto manje naglašenih poveznica s tim likovnim razdobljem, koje vrlo uspjelo kombinira i s karakteristikama mode tog vremena, a i funkcionalnošću koja podupire glumačko rekreiranje vremena i duha epohe. Većim dijelom na to je usmjerena i glazba Mihe Petrica, koji je stvorio i snažan kontrast u bučnoj zvučnoj kulisi spomenute predstave u predstavi naglašenom glazbenom avangardnošću koja se stapa sa šumovima i bukom.
    Gostovanje: Slovensko ljudsko gledališče Celje, Anton Pavlovič Čehov, Galeb (Utva), red. Janez Pipan, foto: Jaka Babnik
    Sve je to redatelju i glumcima stvorilo izvanredan okvir za uprizorenje Čehovljeva komada, koji započinje dolaskom slavne kazališne glumice Irine Nikolajevne Arkadine s ljubavnikom, cijenjenim književnikom Borisom Aleksejevičem Trigorinom u posjet svome bratu, boležljivom umirovljenom činovniku Pjotru Nikolajeviču Sorinu na njegovo provincijsko imanje gdje živi i njezin sin Konstantin Gavrilovič Trepljev, koji još nije zaposlen, iako više nije posve mlad. Imanjem je zapravo potpuno ovladao upravitelj, nekadašnji poručnik Ilja Afanasjevič Šamrajev, kojeg nije nimalo briga što su životom s njim nezadovoljne i duboko nesretne njegova žena Polina Andrejevna i kći Maša. On je potpuno uvjeren da u svemu ima pravo i da ga svi moraju slušati, čak i kada su statusom iznad njega, a tu epizodu Miro Podjed tumači vrlo glasno, često i bučno, efektno naglašavajući primitivizam jednog od rijetkih likova u komadu koji uživaju u samima sebi i načinu svog života.

    Ostalo su dvoje samozadovoljnih pridošlica iz Moskve koje imaju mnogo značajnije i kompleksnije uloge. Lučka Počkaj u ulozi Arkadine izvanredno je uvjerljiva kao kazališna zvijezda koja tek u rijetkim trenucima pokazuje svijest o tome da joj vrijeme neumitno prolazi. Unatoč tome ona očekuje da u svakom trenutku bude u središtu pozornosti, pa čak i obožavanja, iako ne želi nikome, pa ni svom sinu, pružiti ni prave i iskrene osjećaje, a ni materijalnu potporu. Renato Jenček uspjelo oživljava slavnog pisca koji se drži poput vlastita spomenika, ali je vrlo uvjerljiv kada tu poziciju promišljeno dodatno utvrđuje praveći se da još ima neke odlike ljudskog bića – od strasti za pecanjem do ljubavnog zanosa prema mladoj nesretnoj Nini Mihajlovnoj Zarečnoj, kćerki veleposjednika koji je imanje stekao vjenčanjem s njenom pokojnom majkom, ali ga oporučno namjerava ostaviti svojoj drugoj supruzi.
    Gostovanje: Slovensko ljudsko gledališče Celje, Anton Pavlovič Čehov, Galeb (Utva), red. Janez Pipan, foto: Jaka Babnik
    Sve psihičke mijene te nesretnice virtuozno interpretira Nina Rakovec podjednako uvjerljiva i kao naivna djevojka koju privlači Konstantin i koja zato igra u njegovu komadu kojeg ne razumije i kao mladica koja želi ostaviti zlosretnu obiteljsku situaciju i otići u svijet umjetnosti, ljepote i istine, zaljubljujući se u reprezentativnog (tako joj se bar čini) predstavnika tog svijeta, Trigorina, u kojeg će ostati zaljubljena i nakon svih tragedija koje joj je veza s njim donijela. Konstantin u tumačenju Aljoše Koltaka dostojan joj je partner u jednako uvjerljivom prezentiranju svih duhovnih i osjećajnih mijena talenta zagubljenog u provinciji, koji i pored prvih literarnih uspjeha ne uspijeva prevladati povrijeđenost majčinom indiferentnošću i nesretnu ljubav prema Nini.

    Iako Čehov ne osuđuje svoje likove i ne dijeli ih na dobre i loše upravo je taj mladi par najistaknutiji nositelj autorovih ideja o talentima koji ne nalaze razumijevanje i ljubav i iscrpljuju se u sredini koja nema razumijevanja za njihove plemenite ideale i onemogućava im promjenu postojećeg stanja koje vodi prema frustriranosti svih žitelja takve nepokretne provincije. O tome svjedoče i isprazni životi izvanredno napisanih i životno uvjerljivo odglumljenih epizodnih likova. Bojan Umek nijansirano prikazuje tugu Sorina, koji nije zadovoljan svojom uspješnom činovničkom karijerom (jer je želio biti pisac), a ni novcem koji je tijekom radnog vijeka prištedio, jer je njime kupio imanje na selu, a zapravo bi želio ostatak života provesti u gradu. Najtrpkije i najpreciznije, miješajući jetke dijaloge i velike količine votke, nezadovoljstvo sredinom i načinom života dojmljivo iskazuje Pia Zemljič kao Maša, koja je beznadno zaljubljena u Konstantina, ali se udaje za u nju snažno zaljubljena siromašna učitelja Medvedenka, kojem je Vojko Belšak udahnuo pravu mjeru dobrote i nemoći. I manje epizode poput Mašine majke (Jagoda), koja živi u strahu od muža, a nesretno je zaljubljena u liječnika (kojem Branko Završan uspijeva udahnuti pravu mjeru rezignacije i cinizma), jednako su uvjerljive i bitan su doprinos stvaranju čehovljanskog svijeta.
    Gostovanje: Slovensko ljudsko gledališče Celje, Anton Pavlovič Čehov, Galeb (Utva), red. Janez Pipan, foto: Jaka Babnik
    Vjerojatno su vrsne glumačke interpretacije koje su uspijevale u potpunosti oživjeti sve likove Galeba ponukale redatelja da prihvati njihovu igru, kojoj nisu bile nužne inače neophodne pauze kao pomoć u tumačenju duhovnih i emocionalnih stanja Čehovljevih protagonista, jer su ona bila jasno određena njihovom ne samo glumom nego i pojavom. To je nedvojbeno ubrzalo ritam predstave (koja ipak s pauzom traje tri sata) i tako je približilo senzibilitetu suvremenog gledatelja. Elegantna Pipanova suvremena interpretacija Čehova bez mijenjanja bitnih odrednica autorova teksta i poimanja teatra i života kao dokaz da veličinu njegova djela ne treba opterećivati izvanjskim efektima objedinila je sjajne prinose svih sudionika celjske predstave u izvanredan kazališni događaj.

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 20. travnja 2012.

Piše:

Tomislav
Kurelec