Vježba trpeljivosti

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Jon Fosse, Majka i dijete, red. Dario Harjaček

  • Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Jon Fosse, Majka i dijete, red. Dario Harjaček

    Tko je taj suvremen i trendy Jon Fosse, koji je u redateljskoj koncepciji Darija Harjačeka u novoj varaždinskoj predstavi paradigmom obljetnice paušalno podvaljen njegovu artističkom antipodu i stilističkom kontrastu Miljenku Stančiću (na trideset i pet godina od smrti), na konto blasfemične simbioze slučajno istih imenovanja konfliktno različitih umjetničkih djela (potpuno nevezano, jedan finim melankoličnim slikarskim motivima u seriji, a drugi degutantnom histeričnom dramom, identično se koriste terminom majka i dijete)? U službenim napomenama edicija potpisanih imenom Jon Fosse kolportirana je priča kako se taj čovjek voli zamišljati kad nešto želi učiniti plauzibilnim. Pedantnom dinamikom kurikula zapažamo da je najprevođeniji i najizvođeniji norveški pisac od Ibsena, da je pokupio sve norveške nacionalne nagrade, i pokoju susjednih država, da je osamdeset i treći po redu na listi sto najvećih svjetskih genija, da se redovno igra u Albaniji, Srbiji, Sloveniji, Tibetu... No kad opravdanim inventurnim pristupom provjerimo što o djelu Fossea misle i drže pojedinci izvan dohvata osobnog autorskog viđenja (ili spina izdavačkih agentura), dakle bez autopozicijske interpretativne diskriminacije i selekcije, valorizacijska tipologija isključivo je radikalno negativno raspoložena.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Jon Fosse, Majka i dijete, red. Dario Harjaček
    Drugim riječima, taj pisac u sredinama sa snažnijom i historijski razvijenijom teatarskom tradicijom nikada nije doživio blagonaklon osvrt (čak mu i laude imaju ekskluzivno norvešku amblematiku, pritom se ekstra ističe doživotna državna literarna stipendija Kraljevine Norveške, voila!). Novinar The Independenta umjesto Jon oslovljava ga Mister Yawn (gospodin Zijevalo, zbog nevjerojatne, sveprožimajuće dosade za vrijeme gledanja njegovih komada), Daily Telegraph drame mu recenzira riječima Wretchedly pretentious, interminably boring..., dok The Guardian zaključuje Like an irritating puzzle that you feel you ought to try to solve, but offers few prizes when you do... Navedene objekcije možemo svrstati u blagonaklone ocjene, jer Fosse se podrazumijeva bastardom koji dramama nemušto misionari po truloj kori davno iscijeđene bilance ploda kazališta Becketta, Ionesca, Geneta... Dezintegracijom subjekta metode tih autora u banalne situacije realiteta ubrizgavaju neku vrstu kiseline koja ih napuhne do groteske, nakon čega se u toj napuhnutosti kristalno jasno predoči apsurd banalnog i svakodnevnog ponašanja. No dok kod Becketta i društva apsurd pokazuje istinu odmjerivši akutni život, kod Fossea su problemi bijedni i fantomski, plitki i degutantni, trivijalni i iritantni – kronično apsurdni. S umjetničkog vidikovca horizont mu se zabluranom dioptrijom zaustavlja na kljastom, karikirajuće imitacijskom sempliranju žanrovskih komponenti antiteatra, postavši marionetnim, rikošetiranim bukačem remastikacije postmodernog besmisla i alijenacije.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Jon Fosse, Majka i dijete, red. Dario Harjaček
    Sudeći prema Harjačekovoj sugestivnoj nedorečenosti, prikraćenosti, fragmentarnosti, kompozicijski nesređeno sklopljenim ritmičkim gibanjima – sve navedene predrasude vezane uz Fosseovo pismo snažno su hodale varaždinskom pozornicom, umalo pa ugušivši trosatnom zbrkom i dosadom publiku zagledanu u likove koji uopće ne govore, ili govore vrlo sentenciozno, dedukcijski izvršnim iskazima, kojima je primarni cilj jedva definirati i zaključiti zbivanja, razmrvljeno razjasniti obaveze sudionika prema danim prilikama i flashback rekurentnostima. U protežnosti jednočinki raspoređenih po principu dar-mar, u kojima se navrat nanos smjenjuju suspensi, promašili ste dvoranu ako tražite kiruršku analitičnost i kvalitetno pokriće za naum fiksirati vrijednosne konstante jedne generacije, društva ili epohe. Harjačekov idejni modus operandi barem je transparentan: kvadrilogiju prema četiri jednočinke (Majka i dijete, Poslijepodne, Spavaj, dijete moje, spavaj, Posjet) kolažno raskadrirava nadovezivanjem istodobnih a raznorodnih detalja, pri čemu eliptički kumulativno anegdotizira fokusirani prizor – najčešće zapjenjenom neurastenijom nekog od likova (nema u ovom komadu ni traga melankoliji, koju u više navrata programska knjižica predstave patetično zaziva) – relativizirajući značenje ukupne prilike.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Jon Fosse, Majka i dijete, red. Dario Harjaček
    Travestirajuća bufonada nemilosrdnog prevrtanja i križanja započinje Posjetom (šturim, silovitim, tajnovitim reakcijama Hana Hegedušić umješno se trudi naglasiti osjećajnu reakciju svojeg lika pod pritiskom obitelji), pretapa se u Poslijepodne (Robert Plemić vješto daje sve od sebe kako bi demonstrirao složene podstruje u odnosima osoba koje su se zatekle u famoznom stanu), kuburi preostalim dvjema jednočinkama (Mitja Smiljanić u trećoj, naslovljenoj Majka i dijete, ponovno potvrđuje glumačke potencijale u duelu s traumatiziranom majkom Ljiljanom Bogojević) na način da se sve četiri prvo nižu kao vremenski slijed neovisnih, ali usputnim znamenima povezanih priča, a potom, završetkom posljednje storije, sve te zgode retrospektivno se preslaguju u novi spoznajni poredak, u kojem se rekonverzijom smute vremenske perspektive, jer shvaćamo da će se događaj iz prve jednočinke tek zbiti, kad zadnja priča prologom je prvoj, a nadovezuje se na drugu, koja se dabome nadovezuje na prvu i četvrtu, ili tako nešto.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Jon Fosse, Majka i dijete, red. Dario Harjaček
    Kompleksno isprepleten dramski univerzum? Naracijski labirint? Ma Fosseovim šmirama jakih gesta to je piece of cake. Međutim, tu žarišnu odliku sadistički cirkulirati punih 180 minuta (a pritom opetovano podvlačim da ovdje nemamo epsku gradaciju prema nekoj poanti, nego fosseovski retardirane detalje borbe između ljudskih nagnuća i kočnica, između razumijevanja i odbijanja razumijevanja) akrobatika je i karakteristični atribut kazališta kojem nije težnja uspostaviti vezu s publikom. U stvari, imam stalan dojam kako Harjaček neprekidno vježba ovom predstavom (zapravo, on to i priznaje svojom kratkom esejističkom crticom u katalogu) i kao da se ne upušta u Fosseova trabunjanja zato što ga tu nešto svježe zaokuplja, nego da sustavno trenira kako da s različitim sižeima na svoj svjetotvorni način izađe na kraj, da vidi hoće li u tome uspjeti. Doslovno, kao da testira kako će njegov tvorbeni svjetonazor pristupiti nekom tuđem maštotvornom nasljeđu. (Stančić? Stančić je tu puka posljedica eksperimentatorskih rizika koje za sobom vuku smjele primjene zadanog pristupa.) Evidentno, redatelj je ponesen fenomenologijom obrata, to jest piruetama koje nisu doživljajno pripremljene, a misli se da ih apstraktni razlozi eksperimenta u punom smislu opravdavaju. Kaj god!

    Pa tu smo suočeni s dramskim piscem koji je ovodobni kralj pripovjednih konca i kučina što prizornom ukotvljenošću i verbalnom tupošću u startu umrtvljuju, uništavaju bilo kakvo gledateljsko uživljavanje (persifliranom parafrazom osvrti u katalogu ovako opisuju ključne Fosseove odlike: tišina, šutnja, stanka, praznina, ništa, zjap = zijev). Stoga zaskakivanje gledatelja (kazalište još uvijek postoji zbog gledatelja?), presretanje po transverzali premještačkih sloboda koje se odveć upuštaju u vremenska i fabularna seljenja, temporalno kalkulativne promjene – sve je to bezobzirno neuvjerljiva izglobljavajuća pretpostavka da će time Fosse i njegovi retorički hendikepirani junaci, kao i njihove hrome sudbine, postati recepcijski, iz partera ili lože, relevantni. Malo pomalo, što će reći, uz dril puna tri sata inferiornog dramoleta, na način razbacanih puzzli (količinom šupljih i blijedih replika niti jedan svjetski pisac ne može se nositi sa Fosseom), likovi se i sekvencijalni dijelovi počinju raspadati. Predstava gubi bilo kakvu cjelovitost – intrigantno, fatum likova postaje potpuno irelevantan, nikakve empatije za živčana krzmanja na pozornici nema – jer svi se tijekom igre praćeni događaji ne uklapaju u suvisao poredak, vezanu priču.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Jon Fosse, Majka i dijete, red. Dario Harjaček
    I slaba je tu vajda od pristojne role Zvonka Zečevića, koji nalik aksiomatičkoj varijanti probisvijeta Brune Ganza Wima Wendersa iz Neba nad Berlinom (Der Himmel über Berlin, 1987) nastoji indikacijama i komentarima držati tu petljavinu skupa (izdvojimo, ima još jedna pop-kulturna poveznica s Berlinom: Hana Hegedušić dirljivo interpretira pjesmu Loua Reeda The Bed s albuma Berlin, remek-djela objavljenog 1973. godine). Kompletna rasutost značenja i drska oskudnost tumačilačkog vrednovanja prilika te krizna emotivnost junaka i situacije koje tu kriznost izlažu (nezanimljivim i preslabim pozadinskim informacijama) otuđili su predstavu od gledatelja već nakon prvih četrdesetak minuta, podarivši redatelju i piscu najfatalniji udarac koji teatarski stvaratelj može doživjeti.

    Napose, drama se sa scene preselila u parter/mezanin/galeriju vježbama u trpeljivosti: nikada toliko zijevanja, češkanja, meškoljenja, gledanja na sat, igranja isključenim mobitelima, pa čak i svjesnog i ravnodušnog čavrljanja. Ali što očekivati kad se ne zna graditi mazni promatrački pristup prizorima, rasprostirući nad njima mističan veo kroz koji se dojmljivo naziru nagovještaji bolnih i skrovitih odvijanja u ljudima i među njima! Teatar kao temeljna institucija za razgibati i razbujati maštu, ovdje ekstremnim autizmom dokida isto. Iznošenje te činjenice nije cjepidlačenje, nego procjena dojmovnog dosega ove predstave (čisto sumnjam da će komad dugo biti na repertoaru, unatoč paternalističkom inputu Kraljevine Norveške, što je posebice došlo do izražaja na domjenku nakon premijere, gdje se stanovita nobelmanska ekscelencija morala gustirati u tisućuminutnom bezličnom govoru, koji kao da je sam Fosse napisao tijekom nekog norveškog stipendiranog jutra kad mu je koncentracija bila posebno pokolebana majestičnom dokolicom svakodnevice u izobilju), premda ona cilja baš na široki populacijski spektar publike, za što je, na kraju krajeva, angažiran, ni kriv ni dužan, Miljenko Stančić.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Jon Fosse, Majka i dijete, red. Dario Harjaček
    Slavni varaždinski slikar kolateralna je žrtva tužno i onespokojavajuće zalutala u farsu pisca koji mu je egzemplarna antiteza, a otuda i redatelja, kojemu tehnika ne pripada niši dobro skrojenog komada, well made play. Na prizorno-pristupnoj razini, slikarstvo Miljenka Stančića u predstavi se doima više kao karikaturalna hobistička žanr studija ili kao maturantska vježba iz modeliranja šperploči na koje će sjesti iz projektora pušteni slajdovi nego kao sućutno i efikasno udubljivanje u svijet njegovih estetskih koordinata. Minuciozan perfekcionist unižen je na generičku ikonografiju uličnog priručnog slikara za obiteljske ukrasno-kućne potrebe Fosseovih šizoidnih pajaca. Doduše, mogu racionalizirati incidentnost profinjene likovnosti pod grabežom Fosseove antipatične neartikuliranosti. Stilistički, skripta koja šturim dijalozima ne nudi semantički sadržaj u iskazanom, koja je temeljena na oskudnim idejnim meandrima, briljantno je zahvalna slasti spekulacije i slobode koju poklanja rahitičnost izvorne spisateljske vizije. Drugim riječima, kad se ne moraju ili ne mogu miriti svakojake labavo promućurne teze i tričava diskurzivna polazišta te nad njima oprimjeravati vlastite natkriljujuće koncepte, frivolno se može uživati u bestežinskoj cirkulaciji motiva gdje svaka podvala služi tek kao prigodno neobvezatno odskočište.

    Jamačno, takvom taktilnošću Stančić je doživio blind date s Fosseom. Jamačno, to je i razlog zašto se Fosse rado igra u Albaniji, Srbiji, Sloveniji, Tibetu..., gdje redatelji izvorni vakuum obožavaju nabiti nekom provincijskom senzorijalnom napetošću, što nikako ne može proći u sredinama s impresivnije izgrađenim pogonom povijesnog razvoja kazališta, jer mondenost nema potrebe uvlačiti partikularni zavičajni jubilej u prosede svjetlosnu godinu udaljen od regionalnih iznašašća. Uostalom, da se Stančićem, na obljetnicu smrti, preko depresivnog mizantropa Fossea nešto htjelo reći, krenulo bi se od njegove izjave „Vjerujem da ste shvatili koliko volim i kolike me stvari i dalje vežu uz Varaždin. No taj moj rodni grad, ili bolje rečeno, pojedini njegovi ljudi, učinili su mi velike nevolje... Jednog dana, tko zna, možda ću u Varaždinu dobiti i svoju ulicu, iako mi nisu dali tu ni izlagati... Tko želi uspjeti mora napustiti ovaj grad..." (5. ožujka 1973. godine). Tko zna kakav bi pesimizam bio u Miljenka Stančića da je danas živ, i da zna „pojedine ljude“ koji mu i dalje „čine velike nevolje“. Ali to je već neka druga priča za neku drugu predstavu, nešto s čime se Harjaček travestirajućom Fosseovom antisprachregelung bufonadom nije htio zanimati.

    © Robertino Bartolec, KAZALIŠTE.hr, 29. travnja 2012.

kritike i eseji