Kako je biti u krizi?

Teatar &TD, Zagreb: Aleksandar Stojković, Malo je dovoljno



  • Glazbeno-scensko djelo Malo je dovoljno žanrovski ponajviše pripada tzv. glazbenom kazalištu, a najavljeno je kao „priča o životu koja se pjeva“. Riječ je o projektu Muzičkog salona i Teatra &TD u kojem tekstualnu osnovu čini jedna je od priča glazbenika i pisca Aleksandra Stojkovića, frontmana grupe Goribor, ujedno i glavnog izvođača. dok glazbu potpisuju braća Aleno i Nenad Sinkauz, autorsko jezgro glazbenog sastava East Rodeo, kazališnoj publici znani po suradnji s Ivanom Sajko u predstavama Rose is a rose is a rose is a rose i Prizori s jabukom, koji s njim dijele scenu.

    Scenografije gotovo da i nema, odnosno čine je samo glazbeni instrumenti i to više njih (klavir, gitara, violončelo, ukulele,..) pa stoga scena djeluje kao prostor za koncert klupske glazbe koja iziskuje odabranu publiku, istančana sluha. A zvukova, koji pažljivo prate tekst imitacijom izgovorenog u predstavi ima podosta. Dojmljivo je struganje nožem po papiru koje vizualno djeluje poput iscrtavanja linija koje podsjećaju na elektrokardiogram. Neizbježni su i zvukovi proizvedeni elektroničkim uređajima koji signaliziraju bol ili tek zaglušujuću prazninu. Ostatak glazbenog izričaja kombinacija je raznih stilova karakterističnih za izvođače te tako pronalazimo elemente alternativnog i progresivnog rocka, pa čak i poneki motiv klasičnijeg načina ekspresije. Vrhunska izvedba glazbenika multiinstrumentalista u svakom trenutku dolazi do izražaja, ali se istodobno i stapa s tekstom i nadopunjuje ga. Baš kao što su rekli i izvođači: „Glazba i tekst povremeno izmjenjuju uloge, pa tekst postaje glazbeni materijal, a glazba narativni element. Tu usklađenost zvuka i riječi možemo istovremeno misliti i osjećati što čini doživljaj potpunim.“

    Pomalo halucinogeni, no odlično uklopljeni, svjetlosni efekti na vješt se način poigravaju podjednako i s glazbom i s tekstom. Dominantna igra svjetla i mraka ocrtava na zidovima neobične sjene koje kao da govore u što se neminovno možemo pretvoriti ukoliko se predamo bespuću kozmosa i ukoliko odustanemo od onoga što kolokvijalno i s povećom dozom ravnodušnosti zovemo život.

    Aleksandar Stojković je tijekom cijele izvedbe u mraku, leđima okrenut publici, s nekoliko stranica teksta u ruci, kao da jedino na taj način, izolirajući se svih i pretvarajući se da je u dvorani potpuno sam, može iskreno i bez zadrške progovoriti o svojim životnim situacijama, autobiografski ih obojiti samotnošću, ali ne i tugaljivošću. Stojković rovari svojim izmučenim, no sada izliječenim tijelom. Kopa po sebi dok „bol od prevelikog bola ne prestane“. Okreće leđa umrtvljenoj i hipnotiziranoj publici prema zidu iza kojeg se možda nalazi – život.

    Radnja teksta smještena je u bolnicu u kojoj se nalazi pacijent zavezan za krevet. Njegovo lutanje između života i smrti u kojoj se prepleću sati u kojima bi najradije odustao jer smatra kako je „bolje izgorjeti nego se razboljeti“ i sati u kojima naposljetku shvaća da „na kraju, bolest i ti ostajete sami“, okosnica su fragmenata Stojkovićeve priče. Usporavanje životnog puta i primarne ljudske potrebe (one za disanjem i za vodom), Stojković naglašava njihovim ponavljanjem, uvijek iznova, no uvijek tako željno i neophodno. Automatizam izgovaranja onog dijela predstave u kojem Alen i Nenad Sinkauz sinkronizirano izgovaraju riječi medicinske djelatnice odaje bezdušnost neki autoritarnih figura koje nas svakodnevno okružuju, o kojima i ovisimo i zbog kojih tako olako poželimo nestati.

    Bolest koja se proteže cijelim tekstom, a prvo „ubija strance, poznanike, prijatelje, roditelje na spavanju, a djevojku pretvori u pocijepanu fotografiju“, može se shvatiti dvojako i tumačiti kroz autobiografski ključ, ali i kroz univerzalno poimanje svakodnevice. Aleksandar Stojković u izvornom tekstu govori o skidanju s heroina te kao bolest možemo shvatiti upravo njegovu poročnost, ali i apstinencijsku krizu. No, bolest možemo shvatiti kao alegoriju trenutne (globalne) situacije u kojoj je bolje biti lud, u kojoj je bolje približiti se upravo toj bolesti te samo disati.

    Malo je dovoljno time opravdava svoju najavu kako je „ono što nas čeka više od glazbe i više od riječi“. Simbiotičan spoj glazbe i teksta, nadarenost glazbenika, iskren i snažan tekst, još su jednom dokazali kako je malo zaista dovoljno da čovjek bude sretan, zdrav, ali uvijek – samo svoj.

    © Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 11. svibnja 2012.

    Aleksandar Stojković
    Malo je dovoljno
    premijera 4. svibnja 2012.
    glazba: Alen Sinkauz (kontrabas, bas gitara, efekti) i Nenad Sinkauz (elektronika, ukulele, klavir)
    izvode: Aleksandar Stojković, Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz

Piše:

Zvjezdana
Balić