Nedosegnuta kompleksnost

36. Dani satire Fadila Hadžića, Zagreb, 1. – 16. lipnja 2012.: Zvezdara teatar, Beograd, Dušan Kovačević, Kumovi, red. Dušan Kovačević



  • Kazališnim remek-djelima u rasponu od Maratonci trče počasni krug ili Balkanskog špijuna do Profesionalca (prema kojima su nastali i kultni filmovi) i izvanrednim scenarijima poput Ko to tamo peva Dušan Kovačević se već odavno potvrdio kao najbolji srpski komediograf čiji značaj daleko nadilazi okvire njegove domovine. Njegove komedije najčešće nastaju polazeći od neke naizgled obične, gotovo svakodnevne situacije koju onda čitav niz apsurdnih događanja koja se na nju oslanjaju pretvaraju u vrlo originalno djelo koje svojim neočekivanim obratima i iznimnom duhovitošću vezuje pozornost gledatelja kojem neizravno i gotovo neopazice posreduju kompleksnost i slojevitost mnogih značenjskih slojeva koji tvore pomaknuto, ali vrlo cjelovito i stoga još efektnije viđenje svijeta u kojem živimo i međuljudskih odnosa u njemu.

    Tako i njegov novi komad Kumovi kojeg je on podnaslovom komedija svakodnevne tragedije ironično žanrovski odredio započinje gotovo potpuno realistički. Tome su primjereni i scenografija Nenada Brkića (obična dnevna soba s otvorenim vratima terase koja gleda na park), a i kostimi Marine Vukasović-Medenica, što u potpunosti ostvaruju autorovu težnju da mu komad krene iz običnosti svakodnevice prema apsurdu i groteski tvoreći tako fantastični svijet koji će na neobičan način iskazati dublju istinu o suvremenom društvu.

    U uvodnom prizoru već dulje nezaposleni sredovječni Milan dolazi kući vidno isprebijan s oštećenim buketom crvenih ruža u ruci, no sve to njegovu suprugu Anu ne zanima toliko kao činjenica da on kasni, a oni se spremaju na iznimno rijedak izlazak, jer im je dvadeset i peta godišnjica braka. Anine stereotipne primjedbe i pokude odredile su je kao enervantnu ženu što je Danica Maksimović uvjerljivo odigrala, ali joj ni tekst, a niti neka njena moguća nadogradnja nisu pomogli da udahne živost tom liku. I pored nekoliko karikaturalnih napada histerije i plača nije mnogo dojmljivija niti Milica Mihajlović kao njihova kuma, liječnica koja na Anin poziv odmah dolazi s kolima hitne pomoći, unaprijed uvjerena da je Milan poludio od udaraca koje je dobio od napadača u parku koji su ga htjeli opljačkati iako on nije ništa imao sa sobom.

    Tako postavljena dva ženska lika nisu pružila priliku za kompleksnije glumačke interpretacije i dodale su (možda i nenamjerno) komadu određenu mizoginu notu. Uz to taj tekst i pored povremeno virtuoznih dijaloga i začudnih situacija ipak ne pripada značajnijem dijelu Kovačevićog bogatog opusa, jer je on i teme kojima se najviše bavi – poživinčenje ljudi zbog nehumanih uvjeta u suvremenom svijetu (ovdje pretvaranje u pse) i gubljenje granica između čovjeka i psa – tek skicirao, pa su i muški likovi, iako kompleksnije zamišljeni – na pozornici mogla zaživjeti tek uz izniman glumački napor.

    To je na vrhunski način potvrdio Predrag Miki Manojlović u ulozi Milana koji mirno, ne reagirajući na neurotične napade supruge i kume, ponavlja priču o tome kao je napadnut i kao bi ga kriminalci, bijesni što mu nemaju što oteti, vjerojatno ubili da ih nije zaskočio i otjerao pas Žućo (koji i nije pravi pas) s kojim se on sprijateljio u parku u kojem je provodio mnogo vremena nakon što je ostao bez posla. Tu mirnoću Manojlović efektno spaja s očitom dubokom Milanovom uvjerenošću u istinitost tog prijateljstva i komunikaciju s tim četveronožnim bićem, što postupno i gotovo neprimjetno odvodi priču prema području fantastike. Ono zadobiva jasnije konture s pojavom neobičnog, hiperaktivnog inspektora kojeg s naglaskom na groteskne elemente lika atraktivno tumači Branimir Brstina, a potpuni zaokret prema začudnosti donosi Radoslav Milenković duhovitim karikiranjem inspektorovog pomoćnika Vučka, voditelja policijske škole za pse koji je do svoje šeste godine živio u prihvatilištu za napuštene pse i naučio s njima razgovarati lavežom, te je upravo njegov prijevod Žućinog lajanja omogućio raspetljavanje trilerskog dijela radnje Kumova.

    Upravo zbog sjajnog Mikija Manojlovića i vrlo uspjelih komičnih epizoda Brstine i Milenkovića Kumovi su predstava koja postiže natprosječan uspjeh u zabavljanju zahvalne publike, što je pokazao i dugotrajan aplauz gledatelja Dana satire, ali bi taj uspjeh bio zasigurno mnogo veći da Dušan Kovačević nije i opet režirao na njemu svojstven način. On po svemu sudeći režiju svodi na korektnu ilustraciju teksta, iako su i za njegove najveće uspjehe na pozornici ili na filmskom platnu uz visoke vrijednosti teksta bili su zaslužni i sjajni redatelji. A to bi bilo još nužnije za tekst koji je poput Kumova ipak prvenstveno kroki koji najbolje funkcionira kada ga nadograde glumci, a kojem bi originalna redateljska imaginacija mogla dati punoću i kompleksnost do kojih se ova predstava Zvezdara teatra ipak nije dovinula.

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 5. lipnja 2012.

Piše:

Tomislav
Kurelec