Od uličnog kazališta do velike klasike
45. PIF, Međunarodni festival kazališta lutaka, Zagreb, 4. – 9. rujna 2012. (3)
-
U središnjem dijelu Festivala brojnije su bile predstave lakšeg karaktera, komunikativne i prpošne. Uz već gotovo tradicionalno gostovanje glasovitog ginjolskog para (Punch i Judy u izvedbi Konrada Fredericksa iz Londona) boje uličnog kazališta (o)branila je i brazilska Companhia Opera na Mala s Kovčežićem priča, vedrom kolažnom predstavom u kojoj je pokretač pričanja kralj koji želi čuti najdulju priču na svijetu, pa mu se onda pripovijedaju najrazličitije priče, a sve to izvodi dvoje izrazito šarmantnih glumaca, koji i pjevaju, sviraju i plešu, pričaju na hrvatskom (!) i vješto pridobivaju publiku na suradnju.
I ako je želja za beskonačnim užitkom u priči pokretač radnje u Kovčežiću priča, onda je to u predstavi bugarskog Državnog lutkarskog kazališta iz Varne – glazba. Allegro Vivace zbiva se nakon koncerta, kad odbačeni dijelovi kostima i rekvizita ožive i zatim se iz njih kao iz jajeta izlegu lutke, koje uz razne, uglavnom klasične evergeene, odigraju niz kraćih minijatura. Snimljena glazba, izrazita fragmentarnost i odsustvo komunikacije s publikom učinili su ovu predstavu ipak bitno manje efektnom od brazilske.
Prvo od dva programom predviđena slovenska gostovanja stiglo je iz Lutkarskog kazališta Ljubljana. Najpoznatija kazališna ljubavna priča u režiji Jake Ivanca prilagođena je tinejdžerskoj populaciji: traje tek koju minutu dulje od jednog sata. Prema Shakespeareovim motivima (adaptaciju potpisuje Andrej Jaklič), Romeo i Julija i ovdje nesretno ljube i pogibaju, a igraju ih velike lutke (Mihe Knifica), tehnički vrlo zanimljive zbog izrazito pokretnih lica. I dok su glavni protagonisti samo malo izobličeni, svi ostali likovi posve su karikaturalni, pa onda i praktički čitavo vrijeme smiješni. Na pitanje zašto sve to tako izgleda i čemu Romea i Juliju odigrati na način plitke groteske nisam uspjela pronaći bolji odgovor od lektirnih repertoarnih ambicija kazališne uprave.
Drugačije sučeljavanje s velikom klasikom pokazalo je kazalište iz Bjelorusije. Pikova dama, fantastična priča o fatumu, sreći, kockarskoj strasti i ljubavi, jedno je od poznatijih mjesta ruske kulture, uz nju se vežu imena čak dvojice klasičnih velikana – Puškina koji je novelu napisao i Čajkovskog koji je po njoj skladao operu. Predstava Regionalnog lutkarskog kazališta Grodno poznatog redatelja Aleha Zhuhzda u avanturu uprizorenja kreće potpuno svjesna istovremeno i glasovitosti predloška i vremenske udaljenosti koja je neke motive učinila neprozirnima, čudnima i neuvjerljivima. Prije nego priča otpočne jedan će glumac zato u dugom razgovoru s publikom tumačiti detaljno pravila kartaške igre tako važne za sudbinu likova, ali i upozoriti nas na razlike u pričama između Puškina i Čajkovskog, uvodeći motiv njihova suparništva.
Na sceni se zatim pojavljuju glumci i izgovaraju fragmente iz njihovih prepiski, pa tako saznajemo i ponešto o privatnim razlozima, stavovima, životima i Puškina i Čajkovskog. Blago nadmetanje između glazbenika i pisca provučeno je kroz čitavu predstavu a kulminira u raspletu (jer priču nisu jednako završili), gdje čak dolazi do šaljivog duela pera i dirigentskog štapića. Priča otpočinje za kartaškim stolom, glumačkom igrom. No već sam spomen zagonetne moći stare grofice da pogađa karte, izvlači na stol lutke. I većina ključnih scena događa se zatim na (kartaškom) stolu, igraju je malene, vrlo detaljno i skoro u potpunosti realistično izrađene i precizno animirane marionete. Glumci uz to i pripovijedaju i komentiraju, a i povremeno od lutaka preuzimaju likove. Čitavo vrijeme ravnopravni su suigrači lutkama, često su i snažniji, u prvi se plan guraju velikom gestom, naglašenom grimasom, pretjeranom emocijom. A onda se naglo, kao pritiskom na dugme stišavaju da bi mogli disciplinirano animirati sitne marionete.
Zbog te žive međuigre i stalnog seljenja planova i fokusa s lutaka na glumce i natrag, ozbiljno i ironično, uživljenost i odmak postoje praktički istovremeno. I redateljske dosjetke, najgušće orkestrirane oko smrti i posmrtnog pojavljivanja stare grofice, na sličan su način dvostruke – efektne su s blagim okusom jeze ali i naivno smiješne. Predstava je zabavna i duhovita, i zato daje jedan mogući odgovor na pitanje što ćemo s klasikom koja nas se više baš i ne tiče – uvijek se možemo poigrati s njom.
© Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 9. rujna 2012.
Regionalno lutkarsko kazalište Grodno, Bjelorusija
Aleksandar Puškin, Petar Iljič Čajkovski
Pikova dama
redatelj Aleh Zhuhzda
dizajn Margarita Stashulionok, svjetlo Yury Kazlou
izvode: Larysa Mikulich, Aliaksandr Yendjyevski, Dzmitry Haidel, Vitali Liavonau
Piše:

Gruić