Od uličnog kazališta do velike klasike

45. PIF, Međunarodni festival kazališta lutaka, Zagreb, 4. – 9. rujna 2012. (3)

  • Lutkovno gledališče Ljubljana, Gledališča Koper, Slovenija: William Shakespeare, Romeo i Julija, red. Jaka Ivanc

    U središnjem dijelu Festivala brojnije su bile predstave lakšeg karaktera, komunikativne i prpošne. Uz već gotovo tradicionalno gostovanje glasovitog ginjolskog para (Punch i Judy u izvedbi Konrada Fredericksa iz Londona) boje uličnog kazališta (o)branila je i brazilska Companhia Opera na Mala s Kovčežićem priča, vedrom kolažnom predstavom u kojoj je pokretač pričanja kralj koji želi čuti najdulju priču na svijetu, pa mu se onda pripovijedaju najrazličitije priče, a sve to izvodi dvoje izrazito šarmantnih glumaca, koji i pjevaju, sviraju i plešu, pričaju na hrvatskom (!) i vješto pridobivaju publiku na suradnju.

    I ako je želja za beskonačnim užitkom u priči pokretač radnje u Kovčežiću priča, onda je to u predstavi bugarskog Državnog lutkarskog kazališta iz Varne – glazba. Allegro Vivace zbiva se nakon koncerta, kad odbačeni dijelovi kostima i rekvizita ožive i zatim se iz njih kao iz jajeta izlegu lutke, koje uz razne, uglavnom klasične evergeene, odigraju niz kraćih minijatura. Snimljena glazba, izrazita fragmentarnost i odsustvo komunikacije s publikom učinili su ovu predstavu ipak bitno manje efektnom od brazilske.
    Regionalno lutkarsko kazalište Grodno, Bjelorusija, Aleksandar Puškin, Petar Iljič Čajkovski, Pikova dama, red. Aleh Zhuhzda
    Prvo od dva programom predviđena slovenska gostovanja stiglo je iz Lutkarskog kazališta Ljubljana. Najpoznatija kazališna ljubavna priča u režiji Jake Ivanca prilagođena je tinejdžerskoj populaciji: traje tek koju minutu dulje od jednog sata. Prema Shakespeareovim motivima (adaptaciju potpisuje Andrej Jaklič), Romeo i Julija i ovdje nesretno ljube i pogibaju, a igraju ih velike lutke (Mihe Knifica), tehnički vrlo zanimljive zbog izrazito pokretnih lica. I dok su glavni protagonisti samo malo izobličeni, svi ostali likovi posve su karikaturalni, pa onda i praktički čitavo vrijeme smiješni. Na pitanje zašto sve to tako izgleda i čemu Romea i Juliju odigrati na način plitke groteske nisam uspjela pronaći bolji odgovor od lektirnih repertoarnih ambicija kazališne uprave.

    Drugačije sučeljavanje s velikom klasikom pokazalo je kazalište iz Bjelorusije. Pikova dama, fantastična priča o fatumu, sreći, kockarskoj strasti i ljubavi, jedno je od poznatijih mjesta ruske kulture, uz nju se vežu imena čak dvojice klasičnih velikana – Puškina koji je novelu napisao i Čajkovskog koji je po njoj skladao operu. Predstava Regionalnog lutkarskog kazališta Grodno poznatog redatelja Aleha Zhuhzda u avanturu uprizorenja kreće potpuno svjesna istovremeno i glasovitosti predloška i vremenske udaljenosti koja je neke motive učinila neprozirnima, čudnima i neuvjerljivima. Prije nego priča otpočne jedan će glumac zato u dugom razgovoru s publikom tumačiti detaljno pravila kartaške igre tako važne za sudbinu likova, ali i upozoriti nas na razlike u pričama između Puškina i Čajkovskog, uvodeći motiv njihova suparništva.
    Regionalno lutkarsko kazalište Grodno, Bjelorusija, Aleksandar Puškin, Petar Iljič Čajkovski, Pikova dama, red. Aleh Zhuhzda
    Na sceni se zatim pojavljuju glumci i izgovaraju fragmente iz njihovih prepiski, pa tako saznajemo i ponešto o privatnim razlozima, stavovima, životima i Puškina i Čajkovskog. Blago nadmetanje između glazbenika i pisca provučeno je kroz čitavu predstavu a kulminira u raspletu (jer priču nisu jednako završili), gdje čak dolazi do šaljivog duela pera i dirigentskog štapića. Priča otpočinje za kartaškim stolom, glumačkom igrom. No već sam spomen zagonetne moći stare grofice da pogađa karte, izvlači na stol lutke. I većina ključnih scena događa se zatim na (kartaškom) stolu, igraju je malene, vrlo detaljno i skoro u potpunosti realistično izrađene i precizno animirane marionete. Glumci uz to i pripovijedaju i komentiraju, a i povremeno od lutaka preuzimaju likove. Čitavo vrijeme ravnopravni su suigrači lutkama, često su i snažniji, u prvi se plan guraju velikom gestom, naglašenom grimasom, pretjeranom emocijom. A onda se naglo, kao pritiskom na dugme stišavaju da bi mogli disciplinirano animirati sitne marionete. 

    Zbog te žive međuigre i stalnog seljenja planova i fokusa s lutaka na glumce i natrag, ozbiljno i ironično, uživljenost i odmak postoje praktički istovremeno. I redateljske dosjetke, najgušće orkestrirane oko smrti i posmrtnog pojavljivanja stare grofice, na sličan su način dvostruke – efektne su s blagim okusom jeze ali i naivno smiješne. Predstava je zabavna i duhovita, i zato daje jedan mogući odgovor na pitanje što ćemo s klasikom koja nas se više baš i ne tiče – uvijek se možemo poigrati s njom.

    © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 9. rujna 2012.

    Regionalno lutkarsko kazalište Grodno, Bjelorusija
    Aleksandar Puškin, Petar Iljič Čajkovski
    Pikova dama
    redatelj Aleh Zhuhzda
    dizajn Margarita Stashulionok, svjetlo Yury Kazlou
    izvode: Larysa Mikulich, Aliaksandr Yendjyevski, Dzmitry Haidel, Vitali Liavonau

Piše:

Iva
Gruić