Završnica u najboljem stilu

45. PIF, Međunarodni festival kazališta lutaka, Zagreb, 4. – 9. rujna 2012. (3)

• 
  
  Prilično spektakularna završnica ovogodišnjeg Festivala otpočela je draguljem od predstave, minimalističkom igrom u kojoj pojednostavljivanje vodi do esencije lutkarskog. Kamen po kamen igra samo jedan glumac, na krugu od pijeska s malo povišenim podijem koji zajedno čine plažu, odnosno svijet u kojem žive bića napravljena od oblutaka i drugih predmeta koji se na plaži mogu naći, poput zahrđale konzerve od sardina što zajedno s kamenčićem i prstima animatora postaje čudesan i nadasve simpatičan čovječuljak. Mirna priča tog stiliziranog a istovremeno tako stvarnog svijeta, u kojem se likovi zovu Ne-ne-ne ili Joj (a to je ujedno i sve što imaju za reći), ispričana je s toplom uvjerenošću u važnost ljepote i iskrenosti, a jedini izvođač, Tian Gombau, najboljoj tradiciji pripovjedačkog kazališta dodaje i svoj sjajni animacijski dar. Profinjenost svakog detalja i precizan osjećaj glumca-animatora-pripovjedača za komunikaciju s publikom, vezuje u potpunosti pažnju publike od prvog do posljednjeg trenutka. Ujedno, ovo je bila jedina predstava na Festivalu sasvim primjerena i za malenu djecu, onu mlađu od 5 godina.
  
  Otvorenije spektakularna bila je bugarska predstava Priča o galebu i mačku koji ga je naučio letjeti. Duhovita i dosjetljiva priča o mačku koji odgaja posvojenog galeba (preuzeta iz romana čileanskog pisca Luisa Sepúlvedre), postavljena je na scenu lutkama načinjenima od savitljivih ventilacijskih cijevi i mačjih glava. Odabir fleksibilnih i scenski vrlo živih cijevi pokazao se kao odličan izbor za prikaz mačjeg svijeta jer je pokret bio raskošno elegantan i spretan, baš poput mačjeg, a istovremeno je dopuštao i karakterizaciju (jer i mačori se razlikuju, zar ne?) i izražavanje raznih emotivnih stanja. Pozadinski video i fotografije tom stiliziranom životinjskom svijetu daju okvir iz stvarnosti, jer mada se sve događa između mačaka i ptica, predstava nam očigledno govori o ljudima i svijetu današnjice. Pričalo se više nego u većini viđenih produkcija i dijalog je bio posve dramski (što 'pravi' lutkari gledaju malo nepovjerljivim okom), no izražajne su lutke u rukama koncentriranih i uigranih izvođača sav taj tekst uspjele vrlo dobro posvojiti i onda plasirati u gledalište. A budući da se organizator pobrinuo i za prijevod, ova šarmantna i pametna predstava bez prepreke je našla put do publike.
  
  Na sve samo ne običan put prema ostvarenju snova povela nas je mariborska predstava Kada je Šlemil išao u Varšavu. Šlemil je tip koji živi u jednom običnom gradu s jednom običnom ženom i prstohvatom djece. I onda odluči otići u Varšavu jer, kako je čuo, tamo je sjajno. Putem dođe do zabune, pa zamijeni smjerove i vrati se u svoj grad. Ali, siguran da je išao samo naprijed, sad je uvjeren da to nije njegov grad nego drugi isti takav, u kojem je sve isto, tu čak i živi žena ista kao i njegova, samo bolja, jer njegova žena ne bi primila u goste stranca, a ova jest – njega. Duhovite Šlemilove zavrzlame smještene su u arhetipski komad domaćinskog namještaja – u stari ormar za suđe, komodu. Kućna scena za kućnu priču. Gornji dio otvara se kad Šlemil sanja, glavna radnja je na centralnoj otvorenoj ploči, a u ladici spavaju djeca. Troje glumaca pripovijeda priču uz malu pomoć glazbenih instrumenata, a lutke su ne samo likovno nego i tehnički domišljene u skladu s karakterom i ulogom u priči. Dječica su lutke na prstima, Šlemilova žena je marioneta na štapu koja se vozi na kotaču, građani su plošne lutke sa svega par mogućih pokreta, a glavešine grada ogromne su jer ih igraju glumci s maskama. Jedina potpuna marioneta je Šlemil, on je, konačno, i glavni junak ove priče.
  
  Zbog dosljedno provedena takva lutkarsko-dramaturškog promišljanja, predstava je u vizualnom dijelu, premda naizgled jednostavna, zapravo vrlo slojevita pa onda i poticajna za mentalnu igru koja se paralelno s užitkom u zabavljanju događa u glavi gledatelja. Dotjeranost i evidentna promišljenost veselje su i za oko i za pamet, a dosjetljivost priče i dijaloga sjajno je nadopunjena glumačkom komunikativnošću, visokom energijom i animacijskom preciznošću. Sve to zajedno čini ovu predstavu jednim od nesumnjivih vrhunaca Festivala.
  
  Stari PIF-ovi gosti odigrali su posljednje dvije predstave. Neville Tranter, jedna od zvijezda europskog lutkarstva, majstor animacije koji je sposoban sam odigrati i najsloženije duete, često to radi tako da jedan lik igra glumački, a drugi s lutkom. I Punch i Judy u Afganistanu tako počinje, s reality televizijskom emisijom Druga šansa u kojoj nam voditelj predstavlja mlađahnog propalicu kojem će biti pružena druga šansa – posao u Afganistanu. Vještina s kojom Tranter uspijeva ne samo odigrati ta dva lika nego i postići da tog tek nešto više od dječaka razumijemo zajedno s njegovom depresivnom biografijom, imajući istovremeno na umu i nakaradnost takvih emisija, pa i svijeta u kojem su one postale vrhunac zabave (a koji istovremeno dopušta opisane depresivne biografije) – dakle vještina s kojom Tranter to sve postiže je gotovo nadrealna.
  
  U nastavku se stvar zahuktava prema otvorenoj groteski, vidimo domaći život Bin Ladena, izbezumljenog francuskog vojnika, Afganistanca kojem je deva smisao života, jezovitog BBC-jeva novinara, itd. Uz ponešto stereotipova i sijaset političkih aluzija, većina afganistanske priče odigrana je ginjolima, a Tranter svoj fizički lik posuđuje lutkaru koji je došao tamo igrati, a što drugo nego – Puncha i Judy. Premda je manje zaokružena i ujednačena nego Tranterove predstave koje smo ranije vidjeli, majstorska izvedba nije zakazala a otkačena duhovitost izmamila je živ odgovor publike.
  
  Suprotno očekivanjima, drugi stari gost PIF-a, Družina Jordija Bertrana iz Barcelone, razočarala je. U Dijabetičnoj cukerdozi oživljavaju svakodnevni kuhinjski predmeti, šalice, lončići, čajnik, žličice, a odabrani su jer nam pričaju žensku priču o prejedanju, debljini i ljubavi. No, čvrsto pridržavanje odabranog likovnog ključa ne daje osobit rezultat jer se metaforičko spajanje animiranog predmeta s likom i njegovom sudbinom ne događa često. Istovremeno, priča je zbrkana, malo daje upute o zdravoj prehrani, malo se ruga debljini, onda kao čarobnim štapićem rješava obiteljsko nasilje, da bi sve otišlo u ružičasto finale. Zato, vještoj animaciji dviju izvođačica usprkos, Cukerdoza više nalikuje na skup vježbi iz animacije objekata nego na zaokruženu predstavu.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 12. rujna 2012.
  
  El Teatre De L’home Dibuixat, Castellon de la Plana, Španjolska
  Rosa Díaz (nadahnuto istoimenom knjigom Isidora Ferrera)
  Kamen po kamen
  redateljica Rosa Díaz
  glazba Mariano Lozano-P, scena i rekviziti Isa Soto, kostimi L’home Dibuixat
  izvodi: Tian Gombau
  
  Lutkarsko kazalište Sofija, Bugarska
  Priča o galebu i mačku koji ga je naučio letjeti
  redateljica Katya Petrova
  scenska adaptacija Katya Petrova, scena Maya Petrova, glazba Stoyan Royanov – Ya-Ya, majstor zvuka i video animacija Svetlozar Georgiev, vizualni efekt: Sotir Gelev
  izvode: Marieta Petrova, Maya Bejanska, Rumen Gavanozov, Stanimir Gamov, Rumen Ugrinski, Atanas Stoychev
  
  Lutkarsko kazalište Maribor, Slovenija
  Kada je Šlemil išao u Varšavu
  redateljica Jelena Sitar Cvetko
  prijevod Savina Zwitter, vizualni izraz Svjetlan Junaković, lutke Darka Erdelji, glazba Igor Cvetko, dramaturgija Katarina Klančnik Kocutar, svjetlo: Miljenko Knezoci, lutkarska tehnologija Mirko Černic i Slavko Rakuša Slavinec, kostimi Maja Švagelj
  izvode: Miha Bezeljak, Aja Kobe, Danilo Trstenjak
  
  Stuffed Puppet Theatre, Amstelveen, Nizozemska
  Punch i Judy u Afganistanu
  tekst, lutke, režija Neville Tranter
  izvodi: Neville Tranter
  
  Jordi Bertran Company, Barcelona
  Jordi Bertran
  Dijabetična cukerdoza
  redatelj: Jordi Bertran
  izvode: Dalí Muńoz, Aurora Poveda

Piše: