Daleko od primorske fijake

Riječke ljetne noći 2008.

• Peti jubilarni festival Riječke ljetne noći ove je godine započeo posebno osmišljenom, impresivnom ceremonijom ispred zgrade HNK Ivana pl. Zajca, a već uobičajenim uvodnim performansom nastavio tradiciju specifičnoga, usudili bismo se reći, riječkoga teatarskoga izričaja koji nastoji nivelirati scenski izraz kroz mogućnosti supostojanja kako klasike tako i tzv. parateatarskih aktivnosti (performansi, hepeninzi) odnosno eksperimentalnih hibridnih formi koje kroz glazbu, ples, mimu i snažnu scenografiju stvaraju sada već prepoznatljiv (ljetni) riječki kazališni diskurs. Takva je koncepcija festivala, kako rekosmo, najavljena već uvodnom predstavom/ zračnim spektaklom Oslobađanje violina u izvedbi Compagnie Transe-Expressa iz Francuske. Bubnjari na tlu i violine u zraku (trideset metara iznad mora) dio su prepoznatljivih akrobatsko-glazbeno-scenskih intervencija kojima već ustaljeno Ljetne noći ustrajavaju na izvedbama spretno osmišljene i snažne scenografije što u središte postavljaju propitivanje ljudskoga tijela kao proizvođača energije.
  
  U ovom kontekstu izdvajamo i video-performans skinSITEs u produkciji Post Theatera (New York/Berlin/Tokyo), a pod umjetničkim vodstvom Hiroka Tanahashija i dramaturga Maxa Schumachera. Riječ je o tzv. putujućem konceptu pri čemu se uvijek stvara posve nova verzija performansa, svaki put s lokalnim plesačem i na mjestu, odnosno građevini, koja odražava prošlost i sadašnjost toga mjesta. U Rijeci je, na Trgu Ivana Klobučarića, izvedena njegova dvanaesta verzija, a taj je poznati lokalni renesansni kartograf (prema kojem Trg i nosi naziv) postao ishodištem suvremenoga propitivanja identiteta. Zahvaljujući kartama gospodarstvo može napredovati, a današnji brodski kontejner (postavljen u središte Trga) postaje s jedne strane centralnim mjestom riječkoga ekonomskog razvoja, a s druge pak sjecištem kulturoloških različitosti na kojem (video instalacija postavljena na kontejner) izvođači Žak Valenta i Selma Banich impresivnim pokretom prizivaju specifikum tzv. CargoGraphije. Naime, CargoGraphy (teret+grafija) odražava odnos između plovidbe i gubljenja položaja u kojem sjedinjujući ples, video i zvuk – gravitiraju plesači umnažajući vlastita tijela, označavajući tako bipolarnu egzistenciju negdje na rubu orijentacije odnosno dezorijentacije.
  
  Što se pak glazbenoga dijela programa tiče s oduševljenjem ističemo atraktivan scenski spektakl koji je u Tvornici Torpedo priredio karizmatičan Milan Fras odnosno poznata rock grupa Laibach. Riječ je o programu posebno pripremljenom za Riječke ljetne noći, a koji se temelji na albumu Volk čija europska promotivna premijera traje već više od godinu dana. Volk se dakle temelji na interpretaciji originalnih nacionalnih himni (uključujući i himnu NSK, države bez teritorija i nacionalnih granica koju je početkom devedesetih osnovao Laibach) koje djeluju kao savršeni komentar pop kulture. Svojim je teškim vokalom i energično-militantnim scenskim izričajem Milan Fras impresivno i mentalno snažno prokomentirao današnju političku situaciju.
  
  Nadalje, u kontekstu glazbenoga dijela programa izuzev koncerta Od baroka do bossa nove koji je izveden na Trsatskoj gradini (Zoltán Hornyánszky, oboa i engleski rog; Pedro Abreu, gitara), ističemo i zahtjevan Verdijev Requiem koji je pod vodstvom maestre Nade Matošević izvela Opera HNK Ivana pl. Zajca. Kapucinska crkva Gospe Lurdske (inače nova pozornica Riječkih ljetnih noći) postala je tako akustički i arhitektonski gotovo savršeno prizorište ovoga izuzetno teškoga djela inspiriranoga latinskim liturgijskim tekstom mise za mrtve i stoljetnom duhovnom glazbenom tradicijom, a kojega je Verdi napisao u počast prve obljetnice smrti talijanskoga književnika Alessandra Manzonija. Orkestar i zbor riječke Opere uz solističke nastupe ( Olga Kaminska sopran, Nataša Jović Travić mezzosopran, Davor Lešić tenor, Luciano Batinić bas ) svojom je impresivnom instrumentacijom, razvijenom melodikom te atraktivnim solističkim i zborskim nastupom upriličio istinsku glazbenu dramu - trijumf poezije, pročišćenja i spasenja, katarze i uzašašća ( iz programske knjižice).
  
  Plesni program riječkoga festivala u znaku je modernoga baleta. Tako je u zgradi HKN Ivana pl. Zajca gostovao Balet Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora (M. Lazar-E. Clug: Prêt-à-porter; autorska glazba Milko Lazar, koreografija Edward Clug), a u popularnoj je riječkoj Harteri (Tvornica papira) u koprodukciji Baleta HNK Ivana pl. Zajca i Baletne trupe CeDeCe iz Portugala izvedena Penelopa koreografa i redatelja Luisa Sousa te Pjesma nad pjesmama u koreografiji Staše Zurovca. Oba su djela praizvedena na originalnu glazbu Marjana Nećaka u izvedbi orkestra HNK Ivana pl. Zajca.
  
  Na kraju spomenimo još i dramski dio Festivala prepoznatljiv upravo po interesantnom izboru redatelja koji su tijekom prošlih godina svojim specifičnim izričajem stvorili prave ljetne uspješnice. Karakteristika je dramskoga programa upravo okretanje suvremenom scenskom izričaju i redateljskim interpretacijama koje svoj diskurs uspješno povezuju sa specifičnim ambijentom u kojem stvaraju. Dosad su izvedene dvije prethodnih godina nagrađene predstave: Mirisi, zlato i tamjan (režija Vinko Brešan, dramaturška obrada Matko Botić u suradnji s Vinkom Brešanom) koja je 2005. godine proglašena najcjelovitijim ostvarenjem Riječkih ljetnih noći. Riječ je naime o hit predstavi koja već četvrtu godinu za redom puni gledalište u Portiću na Kantridi - specifičnom mentalno klaustrofobičnom poprištu razvijanja osebujnoga scenskog ritma, dorađenoj mizansceni, polifoničnosti prizora te glazbi Mate Matišića koji kao svojevrsno dramaturško vezivno tkivo uspješno ekvilibriraju između ambijenta i suvremenih dramaturških promišljanja što se utječu slobodi interpretiranja. Nadalje, spomenimo i reprizu predstave anonimusa iz 17. stoljeća Lukrecija o'bimo rekli Požeruh u režiji Jagoša Markovića. Riječ je o dojmljivoj preradbi pučke komedije (prepjev Daniel Načinović) koja se uvelike udaljila od svojega renesansnoga predloška, te istodobno postala i komedija na temu zloćudne majke Tubolde, vraških čarolija nagonskih seksualnih i tjelesnih ludila, ali i lirska pjesma o ljubavnom snu i želji koja će se vještim Markovićevim postupkom više kao deus ex machina na koncu i ostvariti. Predstava je 2007. godine proglašena najcjelovitijim ostvarenjem Riječkih ljetnih noći, uz obrazloženje žirija: Riječ je o predstavi koja je (op. I.R.Ž ) "nastala u najboljoj tradiciji ambijentalnoga teatra, a opet se od sličnih uprizorenja izdvaja maštovitim pristupom koji more koristi kao ravnopravnog sudionika izvedbe. Pećinska plaža Glavanovo i more pritom nisu samo kulisa, nego akter zbivanja, sa svim nepredvidljivostima ambijentalnoga teatra…Dobili smo kazališnu uspješnicu koja se već sada može uvrstiti u red antologijskih uprizorenja hrvatskog ambijentalnog kazališta."
  
  Dodajmo na kraju kako se ovogodišnje Noći ističu uistinu bogatim programom. Riječ je naime o velikom broju izvedaba (27 predstava u 27 dana), zahtjevnih djela (opernih, dramskih, plesnih) koja su se uvelike udaljila od tipične ljetne lepršavosti i one poznate nam primorske fijake. U pomalo strindebrgovskom i dekadentnom ozračju ovogodišnji program inzistira na mentalnom i snažnoj emociji kao tematskoj okosnici čime je zapravo učinjen hrabar iskorak u odnosu na prethodna iskustva.
  
  © Iva Rosanda Žigo, KULISA.eu, 12. srpnja 2008.

Piše: