Snažan mentalno-emotivni scenski izraz

Riječke ljetne noći 2008, drugi dio: August Strindberg Gospođica Julija, red. Damir Zlatar Frey

• Spuštanjem festivalske zastave i dodjelom nagrade Novoga lista za najcjelovitije ostvarenje Riječkih ljetnih noći odnosno, po prvi puta ove godine, nagradom publike - završen je peti jubilarni riječki ljetni festival. U posljednjih se gotovo mjesec dana izuzetno bogat program odvijao na trinaest različitih lokacija u gradu, a po prvi su put korišteni i sasvim novi prostori, poput primjerice Kapucinske crkve Gospe Lurdske, Pomorskoga i povijesnoga muzeja Hrvatskoga primorja, Trga Ivana Klobučarića i Tvornice Torpedo ( hala 2 ). Osobitost je ovoga riječkog festivala upravo u jedinstvenom promišljanju prostora koje ne teži tek pukom stvaranju ambijentalnih predstava, već se inteligentnim spajanjem arhitektonskih specifičnosti i spretno osmišljenom scenografijom stvara snažan scenski izraz što vizualnom atraktivnošću stavlja naglasak na snažnu emociju.

  Glazbeno-dramsko-performativni karakter Riječkih ljetnih noći govori o žanrovskoj raznovrsnosti koji je, posebice ove godine, pomnim odabirom izvedbi dobio prizvuk ozbiljnoga i uistinu kvalitetnoga kazališnog događaja. Tako u opernom dijelu programa, izuzev gostovanja Opere Hrvatskoga narodnog kazališta iz Zagreba s izvrsnim Razgovorima Karmelićanki ( dirigent: Michael Helmrath; redatelj: Krešimir Dolenčić ) koji su 2007. godine dobili Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolju opernu predstavu u cjelini, posebno valja istaknuti jedinstveni operni spektakl u tri različita vremenska termina i na tri različite lokacije - Puccinijevu Toscu u režiji Damira Zlatara Freya. Riječ je o ambicioznom i zahtjevnom projektu Opere riječkoga HNK ( dirigentica: Nada Matošević; sudjelovali: Olga Kaminska, Davor Lešić, Valentiv Enčev, Siniša Štrok, Robert Kolar, Saša Matovina, Dario Bercich, Vanja Zelčić ) koji je ovim režijskim i izvedbenim iskorakom uopće, naglasio suvremeni operni izričaj te postao jedinstvenim i zavidnim događajem u Hrvatskoj. Nije stoga čudno što su obje nagrade ( nagrada za najcjelovitiji događaj komisije Novoga lista i nagrada publike, ocjena: 4,84 ) dodijeljene upravo ovoj ambijentalnoj izvedbi Puccinijeve opere. Naime, ideja da se jedno takvo zahtjevno, a istodobno iznimno popularno djelo izvede na tri različite kulturno-povijesne lokacije u gradu Rijeci kuriozitet je sam po sebi, a dodatna je vrijednost ovog projekta što je ostvaren gotovo isključivo riječkim snagama. Posebnu pohvalu zaslužuju solisti Olga Kaminska, Davor Lešić i Valentin Enčev za koje je ova predstava trajala više od petnaest sati…radi se o dosad jedinstvenom ambijentalnom opernom događaju u Hrvatskoj, pa bi ova produkcija mogla postati riječki zaštitni znak, kao što je to za Split „Aida“ na Peristilu, a za Dubrovnik „Hamlet“ na Lovrijencu, stoji u obrazloženju komisije Novoga lista.

  Snažna Gospođica Julija        
  
  Međutim, snažna redateljska poetika i osebujan scenski izraz koji, usudili bismo se reći, svakom novom predstavom iznova stvara osebujnu energičnu emociju - zaštitni je znak redatelja Damira Zlatara Freya koji je svojim svestranim angažmanom uvelike zadužio ovogodišnje izdanje Riječkih ljetnih noći. Izuzev Tosce i izvrsna Zločina na Kozjem otoku ( Delitto all'isola delle capre) u izvedbi Talijanske drame riječkoga HNK, a koja je za Riječke ljetne noći preseljena u prostor Tvornice papira (  čime je još više naglašeno propitivanje surovosti realizma što se odvija negdje na raskrižju racionalizma i snažnih strasti ) – posebno valja istaknuti okrutnu i nježnu, luđačku i posve normalnu, no u svakom slučaju emocionalno snažnu adaptaciju jedne od najizvođenijih Strindbergovih jednočinki, Gospođicu Juliju u koprodukciji Međunarodnog kazališnog festivala MESS, Sarajevo i HNK Ivana pl. Zajca.

  Naime, iako je Strindbergov tekst jedan od najpoznatijih iskaza prakse naturalističkoga kazališta ( predgovor drami napisan je pod utjecajem Zole i njegovih učenika ) valja nam istaći kako je objektivno stajalište koje podržava Strindberg skoro do parodije doveden Zolin znanstveni odmak. Mogli bismo reći kako ova inteligentna Freyeva scenska interpretacija započinje upravo u slaganju sa Strindbergovim tvrdnjama u kojima ističe kako bi možda moglo doći vrijeme…u kojem ćemo ravnodušno promatrati životni prizor, koji se sada čini toliko okrutnim, ciničnim i tvrda srca. ( Jean Jullien, Le théâtre vivant, Pariz, 1892. ). To nam je vrijeme nažalost došlo, a ova snažna scenska slika koja nivelirajući svjesno kao ravnodušno s nesvjesnim kao izrazom snažne psiho-emotivne zaokupljenosti – predstavlja inteligentan freyevski vapaj protiv sveopće indiferentnosti. Inzistirajući tako na mračnom gledalištu i gledatelju, čime se nastoji proizvesti osjećaje kazališne (ne)prisutnosti, Frey ovdje baštini mnogo od Julliena, no inzistirajući na tišini ( s početka predstave ) kojom najavljuje djelovanje nesvjesnoga, zapravo naznačuje glavnu okosnicu svojega redateljskoga diskursa – naturalističko promišljanje kao podloga erupciji strasti (one nježne i u potpunosti benigne, ali i one surove, ubilačke) čime zaokreće u ekspresionističko-simbolističku poetiku.

  Snažan emocionalni naboj s početka prve scene  (seksualni odnos Julije i Jeana ) kojega su izvanredno, gotovo dječački nevino, odigrali Tanja Smoje i Jasmin Mekić, predstavljaju zapravo osnovu redateljske zaokupljenosti – mentalno, nježno i ekspresivno, glumački snažno. Međutim, ovakvo promišljanje Strindberga zahtjeva posve specifičan odnos spram teksta koji je dramaturški odmjereno i u potpunosti vješto reduciran. Spretno spajajući elemente fizičkoga teatra sa strindbergovskim dramskih zahtjevima, glumci ovdje repliciraju asimetrične, matematički dekonstruirane dijaloge, a tjelesno-verbalni odnos Tanje Smoje i Jasmina Mekića koji izbjegava međusobni pogled, inzistira prvenstveno na specifičnoj (ne)pravilnosti djelovanja ljudskoga uma. Dramski sukob koji se percipira kroz konfliktnost muško-ženskih odnosa i sukobljavanju staleža prebacuje se na subjektivnu razinu koja zapravo i omogućuje istančanu psihološku i fiziološku borbu.
  
  U tom je kontekstu osmišljena i Freyeva scenografija. Prihvaćajući tako naturalističke zahtjeve za stvarnim ( uglavnom jednim ) prostorom, prostor se igre ovdje u potpunosti poklapa sa cjelokupnim poimanjem dramskoga predloška. U središtu je scenske slike prašnjavi podrum i ugljen koji prizivaju mrak, sukob svjesnih i nesvjesnih sila ( u tom kontekstu staleške razlike uvelike ostaju po strani ), a gotovo okomito postavljeno stepenište na čijem su vrhu vrata ( iza kojih prodire svjetlo i čime se stvara dojam sobe u kojem negdje egzistira i očev duh ) simboliziraju bijeg od ove snažne emotivno-mentalne igre golih strasti u svoj njihovoj surovosti. Konfliktnost oholosti i ljubavi uzdignuta je tako na simboličku razinu o čemu izuzev scenografskoga postava svjedoči i kostimografija (D.Z. Frey). Tako se Jasmin Mekić (u crnini) i Tanja Smoje ( u bijeloj haljini) sukobljavaju na emocionalnoj, sociološkoj i uopće psiho-antropološkoj razini, i u tom je kontekstu neizbježan neočekivani tragičan završetak.  Julijina je tragična sudbina ( motivirana neljudskim odnosom s majkom, očevim lošim odgojem, specifičnim odnosom spram animalnom i seksualnom ) kontrapunktirana Jeanovom suprotnošću kao odrazom Druge i Zle prirode. Svojom fizičkom snagom i sklonošću spram strastvenoj reakciji Mekić je u potpunosti uspio stvoriti, kako u dramskim dionicama tako i u onim neverbalnim, tajni prostor u kojega uvlači Juliju i dovodi do ludila.

  Jednako tako, valja nam spomenuti i kuharicu Kristinu koju u izvrsnoj interpretaciji tumače Anastazija Balaž Lečić odnosno Ivana Župa. Iako je riječ o sporednoj ulozi Freyu je ovdje uspjelo transformirati Kristininu naizgled nevažnu dramsku funkciju u snažnoga pokretača scenske događajnosti, osobito na početku završne scene. Zaključavši vrata, spremivši ključ i držeći tek običnu krpu u ruci postupci su kojima Kristina najavljuje svu silinu daljnjih događaja. A ono što slijedi zapravo je sinteza cjelokupnoga redateljskog diskursa - izvanredni spoj pokreta, riječi, svjetla ( vrlo spretnim postupkom ono najavljuje jutro čime prestaju čari noćne ljubavi; oblikovatelj svjetla: Raffaele Cavarra ) i glazbe. Nagomilavši tako emociju za emocijom i misao za mišlju završna scena predstavlja apsolutnu pobjedu strasti nad razumom, u čemu u konačnici i tražimo opravdanje u zaokretu od dramskog predloška. U tom kontekstu, premda to zvuči pomalo oksimoronski, nasilje koje proizvode Jasmin Mekić udarajući Juliju lopatom   odnosno Anastazija Balaž Lečić (Ivana Župan) koja vilama ubija Juliju, a potom i završni prizor pokopa ispod gomile ugljena – ostavljaju dojam savršene ljepote i usklađenosti scenskoga prizora.

  Valja nam na koncu naglasiti kako ovom snažnom emotivnom naboju uvelike pridonosi pomno odabrana Laibachova prerada pjesme Mama Leone (napisana u čast Marije Terezije) koja Tanju Smoje odvodi na arhetipsku razinu siromaštva, plača i u konačnici svetosti. Seksualno-nasilni odnos dvaju protagonista tako se podiže na univerzalnu razinu iz koje prodire vapaj za metafizikom svijeta u kojem pjevaju siromašni i iz kojega prodire gromoglasan vedar dječji svijet. Stoga, zaključujemo kako cjelokupna redateljeva senzibilnost upire upravo u taj psihološki i snažan mentalni metakonstrukt, a graničeći s ludilom osjećaj nemoćnosti ostaje još dugo nakon predstave.
  
  © Iva Rosanda Žigo, KULISA.eu, 26. srpnja 2008.

Piše: