Pogled iz cepelina

Državno kazalište iz Braunschweiga i Zagrebačko kazalište mladih: Ivana Sajko, Krajolik s padom, red. Daniela Löffner

  • Državno kazalište iz Braunschweiga i Zagrebačko kazalište mladih: Ivana Sajko, Krajolik s padom, red. Daniela Löffner

    Krajolik s padom
    koprodukcijska je predstava stvorena u okviru hrvatsko-njemačkog projekta Pozor: Pioniri! u sklopu kojega je nastala i nedavno predstavljena Žuta crta u režiji Ivice Buljana. Podsjetimo, Ivana Sajko za svoj je tekst dobila drugu nagradu Marin Držić, dok nijedan tekst nije bio prvonagrađen. Sajko je za potrebe drame tražila metaforičke poveznice Braunschweiga i Zagreba te se zaustavila na cepelinu, doživljavajući ga kao simbol društvene elite, bogatih pojedinaca koji svijet promatraju s visine, ne mareći za obične ljude kojima je taj zračni balon tek puka maštarija. Taj stil života „koji ne poznaje svakodnevne brige“ spojila je sa životom trudne žene (zabrinute za preživljavanje još nerođena djeteta), čiji partner sakuplja boce i mijenja ih za „hranu okusa plastike“. Podsjeća na hrvatsku stvarnost, zar ne?  

    Sajko je kazala kako se osim motivom cepelina, poslužila i slikom Pietera Bruegela Krajolik s Ikarovim padom iz 1558. godine, nadovezajući se na Ikarov bijeg iz labirinta i potrebu da se izbavi iz zamršenosti njegovih putova kako bi označio pobjedu duhovnog nad tjelesnim. Slika fascinira jer prikazuje predivan krajolik primorskoga gradića, dok je sasvim sićušno u desnom uglu prikazano maleno dijete Ikar koji je pada naglavce u vodu. Dakle, velika tragedija slabijeg (kao i onog običnog čovjeka koji sa zemlje promatra cepelin) koju opet nitko ne primjećuje. I tako se slični scenariji vrte u krug, u nedogled, baš poput mnogobrojnih krugova koje glumci oslikavju na platnu pozornice. 

    Državno kazalište iz Braunschweiga i Zagrebačko kazalište mladih: Ivana Sajko, Krajolik s padom, red. Daniela LöffnerScena (Claudia Breschke) pak podsjeća na skelu obješenu na neboderu i unatoč svojoj jednostavnosti, samo je još jedan pokazatelj potrebe za nedostižnim visinama. Glumci koji se na njoj izmjenjaju, skladno događajima i svojim osjećajima boje scensko platno čas toplim, čas hladnim bojama. Tim gotovo ritualnim postupkom, uvlače našu psihu u predstavu i otvaraju mogućnosti za poistovjećivanja. Nostalgične pjesme Beatlesa i dokumentarni prilozi radijskih emisija (pad cepelina), koje Sajko vrlo često umeće u svoje drame, još dublje nas uvlače u njihov svijet, koji prihvaćanjem fantazija postaje i naš svijet.

    I opet se nakon odličnog teksta Ivane Sajko pitam, jesu li uopće njezine drame za izvođenje na pozornici ili ih je ipak bolje ostaviti za unutarnje čitanje i stvaranje individualne maštarije? Ovaj put teško je zaključiti je li nam redateljica svojom inovativnošću, doživljajem i iznošenjem teksta na slikarski, apstraktno-fantazijski način, odmogla ili pomogla razumijeti poantu izvedbe: imamo tu okvir za sliku – unutar kojeg se nalazi paleta boja od toplih ka hladnima, puno kistova raznih debljina i mnoštvo likova koji predstavljaju narod – baš nešto poput Kantova okvira. U svijetu koji je redateljica iznijela ne postoje više fizički predmeti, nego ograničenja našega uma, bezbrojni ispiti fizičke i psihičke izdržljivosti, jer mi ćemo uvijek stvari doživljavati na određeni način, a ne zato što stvari same po sebi uvijek jesu ovakve ili onakve u određenom prostoru ili vremenu.

    Glumci unutar zadanih okvira fantazijskoga svijeta ne izgovaraju tekst, nego su poput lutaka kojima upravlja i glas posuđuje netko drugi. U stvaranju takvoga doživljaja pomažu im kolege iz prvoga reda publike, čime na još jedan način njihova zbilja postaje našom zbiljom. Isti su odlično dočarali atmosferu priobalnoga gradića, patnje, rađanja, nemira i bunta. Zapravo, akustički je priča toliko dobro prezentirana, da bi, izuzmemo li tu odrednicu, lako postala nestvarna i neprepoznatljiva. Stoga i ne čudi što su Nijemci (Moritz Dürr, Sven Hönig, Hanno Koffler, Klaus Lembke, Hans-Werner Leupelt, Mattias Schamberger i Rika Weniger, potvrdili su kako i dalje konkuriraju na samom vrhu europske glume) izazvali pljesak, a naši kazalištarci još uvijek ne znajći kuda i kako s prijevodom stranoga teksta, izazvali jedino glavobolje.

    Glavobolja izazvana miješanjem njemačkih, hrvatskih i engleskih riječi, proći će, no bojim se da za Weltschmerz tablete trenutno nema. Većina nas ipak se osjeća poput supruga glavne junakinje, beskorisnog sakupljača sekundarnih sirovina, uništavatelja poruka u bocama koje šalju uporni mornari, stalno računajući vrijednost napuštena brodskog željeza jednom kad s njega nestanu ljudi. Možda u ovom slučaju slušati savjet vrijedi: čekati bolje sutra i smijehom dozivati brodove.

    © Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 24. listopada 2012.

Piše:

Andreja
Rambrot