Scenska oda ljubavi
Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Mani Gotovac, Pričaj mi o Gorkome, red. kolektivna režija
-
Mani Gotovac je i kao ugledna kazališna kritičarka i kao teatarska djelatnica (napose kao ravnateljica) gotovo uvijek uspijevala mijenjati i glumište i čitav društveni okoliš, a ponekad kroz interakciju i samu sebe. A kada se činilo da se, nakon posljednjeg službenog angažmana, konačno zamorila, pojavio se njezin autobiografski roman Fališ mi. Prva knjiga: zima/proljeće, a potom i Fališ mi. Druga knjiga: jesen/ljeto koji su je opet lansirali u središte pozornosti medija i kazališnih, pa i širih kulturnih krugova. Mnoge je intrigiralo njeno viđenje sukoba i kontroverzi koji su pratili njezino djelovanje na javnoj sceni, a vjerojatno još i više traženje pikanterija ili senzacija u kod nas iznimno rijetkoj autobiografiji poznate javne ličnosti koja ne piše samo o svom poslovnom putu nego i o intimnom životu.
Zato je znatan dio čitatelja na sve moguće načine pokušavao saznati tko se krije iza imena Gorki i tko je taj čovjek kojeg je autorica snažno ljubila tridesetak godina, a uspjela s njim provesti tek desetinu tog vremena. Ipak pristup Mani Gotovac vlastitim sjećanjima i autobiografiji koju koristi kao temelj za pisanje romana (a sada i za stvaranje predstave) nadilazi uobičajene koordinate životopisa i ostalih djela (književnih, kazališnih, filmskih...) stvaranih prema istinitim događajima koja velikim dijelom pate zbog pretpostavke da je za njihovu uvjerljivost dovoljno da se nešto zaista dogodilo i zbog toga ne brinu o razradi motiva i uvjerljivosti prema zahtjevima medija u kojem oblikuju svoju priču.
U Fališ mi, a još više u predstavi Pričaj mi o Gorkom, za protagonisticu je važnije da bude atraktivna heroina romana ili scenske izvedbe nego to da li je u svemu identična sa svojom kreatoricom. Podsjeća to doduše i na činjenicu da je Mani Gotovac često nastojala i svoj život teatralizirati i pojedine značajne događaje oblikovati na način predstave. To nedvojbeno pokazuje i priča oko nastanka predstave Pričaj mi o Gorkome. Autorica je naime na upit zašto ne dramatizira svoje autobiografske romane u kojima ima mnogo dramskih elemenata odgovarala da se više nikada neće baviti teatrom. To odustajanje doduše nije isključivalo sudjelovanje u žiriju festivala na kojem je vidjela njoj ne pretjerano poznate glumce Hanu Hegedušić i Roberta Plemića i bila fascinirana ne samo njihovim glumačkim umijećem nego i kemijom koja se među njima događala na sceni te je upravo za njih odlučila iz svog autobiografskog romana – u kojem je ljubav zasigurno najvažniji pokretač zbivanja i određuje odnos likova prema događajima – izdvojiti priču protagonistice i njene najveće ljubavi i uobličiti je u dramski tekst.
Dramski tekst u kojem će baš ljubav zauzimati središnje mjesto, a sva ostalo – njihove obitelji, protagonističini poslovi, činjenica da je Gorki u vrijeme Hrvatskog proljeća bio istaknuti političar koji zbog svojih ideala kasnije završava u zatvoru, tek povremeno ukazuju zbog čega su im u određenim razdobljima uskraćeni susreti, ali pritom ni najmanje ne mijenjaju intenzitet njihovih osjećaja. Bez obzira na to koliko ti strašću nabijeni trenuci vjerno odražavaju stvarne osjećaje i zbivanja iz autoričina života takvo idealiziranje ljubavi moglo je lako iskliznuti u pretjeranu sentimentalnost, no umijeće oblikovanja dijaloga, a još više situacija u kojima su oni izgovoreni pokazuje kako Mani Gotovac ne samo da vješto organizira dramaturšku liniju nego iskazuje i iznimni talent dramatičarke.
No, za veliki uspjeh predstave Pričaj mi o Gorkom možda je još važnije njezino iskustvo praktičnog rada u kazalištu, a i dugogodišnje bavljenje kazališnom kritikom koji su joj omogućili da nakon jedne viđene predstave točno sagleda kako veliki glumački potencijal Hane Hegedušić i Roberta Plemića, a i posebnost međuigre koja njihovu zajedničku interpretaciju diže na najvišu razinu, može staviti u službu svoje autobiografske priče o velikoj ljubavi. Hana Hegedušić doista briljira u prenošenju gledateljima svih nijansa i treptaja protagonistice potpuno predane strasti i osjećajima prema muškarcu kojeg je najviše voljela, dok Robert Plemić svoje mogućnosti pokazuje stvarajući na početku snažan lik muškarca koji vjeruje u svoju misiju, da bi postupno razotkrivao sve dubine svojih osjećaja. Sve to fascinira i zbog toga što se glumci nedvojbeno na sceni potpuno predaju jedan drugome i stvaraju dojmljiv odnos koji nadgrađuje i potencira njihove pojedinačne doprinose i tako stvara duboku emocionalnu povezanost s gledalištem.
Ipak posebnu dimenziju predstavi daje svijest Mani Gotovac da i vrhunski ostvarena strast na pozornici može djelovati pretjerano, pa ona s vremena na vrijeme razbija scensku iluziju novom teatralizacijom kroz osobu protagonistice u današnjem vremenu koja u vrhunskoj interpretaciji Lele Margetić ponajmanje donosi nostalgiju, a znatno više odmak i razmišljanje o onome što joj je bilo najvažnije u životu, a ujedno i pojačava svijest gledatelja da ipak ne gledaju život nego kazalište. I upravo taj dodatni obrat u predstavi koju su očito s izrazitom krativnom povezanošću kolektivno režirali troje sjajnih glumaca i autorica koja se ne boji otkriti svoje emocije, a istodobno ih i naglašeno teatralizirati, odveo je predstavu Pričaj mi o Gorkom u vrh našeg glumišta.
© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 3. studenoga 2012.
Piše:

Kurelec