Svijet u cirkusu

17. revija lutkarskih kazališta, Rijeka, 4. – 13. studenoga 2012.: Državno lutkarsko kazalište iz Kaunasa, Litva (Kauno valstybinis lėlių teatras), Boris Konstantinov, Prema suncu (Kelionė saulės link), red. Boris Konstantinov

  • Državno lutkarsko kazalište iz Kaunasa, Litva (Kauno valstybinis lėlių teatras), Boris Konstantinov, <em>Prema suncu</em> (<em>Kelionė saulės link</em>), red. Boris Konstantinov

    Na pustoj željezničkoj stanici sat ide unatrag. Vrijeme počinje normalno teći tek kada Pripovjedač publiku povede na put prema suncu. Tako počinje predstava Prema Suncu Državnog lutkarskog kazališta iz Kaunasa u Litvi, kojom je poetično, s dosta humora i tračkom ironije, počela 17. revija lutkarskih kazališta u Rijeci. Autor teksta i redatelj Boris Konstantinov ulogu Pripovjedača povjerio je klaunu-skitnici kojem je samoća najveći problem, a violina jedini prijatelj. Njih dvoje zajedno pripovijedaju o cirkuskom vlaku i čitavoj galeriji cirkusanata. Priča nije jednostavna nego mozaik manjih cjelina, naizmjenično kabaretskih, nadrealnih, komičnih, zastrašujućih... Zajednička su im tema cirkusanti i njihovi međusobni odnosi u životu izvan scene, odnosno potreba za prijateljskim kontaktom s drugim. Krize u odnosima uzrokovane različitim problemima u komunikaciji, nesposobnost i nevoljnost slušanja drugog, konačno Usamljenost, bili su osnovna autorova preokupacija.
    Državno lutkarsko kazalište iz Kaunasa, Litva (Kauno valstybinis lėlių teatras), Boris Konstantinov, <em>Prema suncu</em> (<em>Kelionė saulės link</em>), red. Boris Konstantinov
    Odabir cirkusa kao mikrosredine omogućio mu je uspostavu čitavog niza odnosa: prijateljskog, čak i kad je riječ o prijateljstvu između gorile i krotitelja, ljubavnog, bratskog, ali i apstraktnog, na razini odnosa među oblacima. Fragmente cirkuskih priča povezao je metaforičkim scenama malene cirkuske željezničke kompozicije i prizora svakodnevice klauna-skitnice. Mala željeznička kompozicija ostaje bez vagona istim tempom kojim se rastaču različiti odnosi, a ponovno se sastavlja uspostavljanjem ravnoteže u komunikaciji, obrnutim redoslijedom. I za klauna-skitnicu priča ima sretan kraj jer je u cirkuskim artistima pronašao ljude koji su ga čuli i razumjeli.

    Glumac i profesionalni violinist Darius Krapikas odličan je klaun-skitnica koji vješto glazbom uživo nadopunjava snimljene dionice. Glazba je, a ne riječ, medij kojim Pripovjedač prenosi priču, što je neuobičajeno ali zanimljivo rješenje. Osim toga, upravo odličnim izborom glazbe predstava dobiva ne samo dinamiku i dramatičnost, nego i specifičnu poetičnost. Ipak, nije izvedena potpuno bez riječi, ali s litvanskim nismo imali problema jer Ciao bella i Meine liebe i oni manji u publici razumiju bez problema.
    Državno lutkarsko kazalište iz Kaunasa, Litva (Kauno valstybinis lėlių teatras), Boris Konstantinov, <em>Prema suncu</em> (<em>Kelionė saulės link</em>), red. Boris Konstantinov
    Krapikas ima i vrlo dobru podršku nevidljive animatorske ekipe. Iako je najvećim dijelom predstava izvedena u tehnici crnog teatra i to onog iza crnog tila koji priječi prodor svjetla u prvi plan, što prizorima daje filmičnost, Konstatinov je koristio više lutkarskih tehnika: od maske, preko različitih lutaka, do teatra sjena. Uz najzabavniji odnos mađioničara i njegove asistentice koju prepili napola i tako je ostavi, animacijski je dojmljiv prizor plesača na žici.

    Ipak, ponešto od te gomile scenskih štosova, među kojima čak i crv iz jabuke pronađe crvicu, mogao je Konstatinov i preskočiti. Pitanje je i koliko smo finih detalja izgubili jer je crna tehnika zahtjevna i teško ju je preseliti u novi scenski prostor. Primjerice, gotovo mi je promaklo da na kraju, s ruba vagona koji odlazi u daljinu, maše i klaunova violina. Stoga je ukupni dojam ipak nešto slabiji, kao da smo u dugočasnih sedamdesetak minuta ostali na pola puta između poetičnosti i komičnosti.

    © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 18. studenoga 2012.

Piše:

Tatjana
Sandalj