Svijet u cirkusu
17. revija lutkarskih kazališta, Rijeka, 4. – 13. studenoga 2012.: Državno lutkarsko kazalište iz Kaunasa, Litva (Kauno valstybinis lėlių teatras), Boris Konstantinov, Prema suncu (Kelionė saulės link), red. Boris Konstantinov
-
Na pustoj željezničkoj stanici sat ide unatrag. Vrijeme počinje normalno teći tek kada Pripovjedač publiku povede na put prema suncu. Tako počinje predstava Prema Suncu Državnog lutkarskog kazališta iz Kaunasa u Litvi, kojom je poetično, s dosta humora i tračkom ironije, počela 17. revija lutkarskih kazališta u Rijeci. Autor teksta i redatelj Boris Konstantinov ulogu Pripovjedača povjerio je klaunu-skitnici kojem je samoća najveći problem, a violina jedini prijatelj. Njih dvoje zajedno pripovijedaju o cirkuskom vlaku i čitavoj galeriji cirkusanata. Priča nije jednostavna nego mozaik manjih cjelina, naizmjenično kabaretskih, nadrealnih, komičnih, zastrašujućih... Zajednička su im tema cirkusanti i njihovi međusobni odnosi u životu izvan scene, odnosno potreba za prijateljskim kontaktom s drugim. Krize u odnosima uzrokovane različitim problemima u komunikaciji, nesposobnost i nevoljnost slušanja drugog, konačno Usamljenost, bili su osnovna autorova preokupacija.
Odabir cirkusa kao mikrosredine omogućio mu je uspostavu čitavog niza odnosa: prijateljskog, čak i kad je riječ o prijateljstvu između gorile i krotitelja, ljubavnog, bratskog, ali i apstraktnog, na razini odnosa među oblacima. Fragmente cirkuskih priča povezao je metaforičkim scenama malene cirkuske željezničke kompozicije i prizora svakodnevice klauna-skitnice. Mala željeznička kompozicija ostaje bez vagona istim tempom kojim se rastaču različiti odnosi, a ponovno se sastavlja uspostavljanjem ravnoteže u komunikaciji, obrnutim redoslijedom. I za klauna-skitnicu priča ima sretan kraj jer je u cirkuskim artistima pronašao ljude koji su ga čuli i razumjeli.
Glumac i profesionalni violinist Darius Krapikas odličan je klaun-skitnica koji vješto glazbom uživo nadopunjava snimljene dionice. Glazba je, a ne riječ, medij kojim Pripovjedač prenosi priču, što je neuobičajeno ali zanimljivo rješenje. Osim toga, upravo odličnim izborom glazbe predstava dobiva ne samo dinamiku i dramatičnost, nego i specifičnu poetičnost. Ipak, nije izvedena potpuno bez riječi, ali s litvanskim nismo imali problema jer Ciao bella i Meine liebe i oni manji u publici razumiju bez problema.
Krapikas ima i vrlo dobru podršku nevidljive animatorske ekipe. Iako je najvećim dijelom predstava izvedena u tehnici crnog teatra i to onog iza crnog tila koji priječi prodor svjetla u prvi plan, što prizorima daje filmičnost, Konstatinov je koristio više lutkarskih tehnika: od maske, preko različitih lutaka, do teatra sjena. Uz najzabavniji odnos mađioničara i njegove asistentice koju prepili napola i tako je ostavi, animacijski je dojmljiv prizor plesača na žici.
Ipak, ponešto od te gomile scenskih štosova, među kojima čak i crv iz jabuke pronađe crvicu, mogao je Konstatinov i preskočiti. Pitanje je i koliko smo finih detalja izgubili jer je crna tehnika zahtjevna i teško ju je preseliti u novi scenski prostor. Primjerice, gotovo mi je promaklo da na kraju, s ruba vagona koji odlazi u daljinu, maše i klaunova violina. Stoga je ukupni dojam ipak nešto slabiji, kao da smo u dugočasnih sedamdesetak minuta ostali na pola puta između poetičnosti i komičnosti.
© Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 18. studenoga 2012.
Piše:

Sandalj