Nepovezani groteskni snovi

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Trajče Kacarov, Za samo jedan dan, red. Rene Maurin

  • Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Trajče Kacarov, Za samo jedan dan, red. Rene Maurin

    Trajče Kacarov (1959) jedan je od istaknutijih makedonskih umjetnika riječi. Pjesme i pripovijetke prevedene su mu na više jezika, a među njima i na engleski, ruski i hrvatski. Ipak najveći dio njegova opusa pisan je za kazalište, a dvadesetak komada za odrasle i četiri za djecu izvedeni su na makedonskim pozornicama, a neki i u inozemstvu, ponajviše u Bugarskoj. Varaždinskom izvedbom teksta Za samo jedan dan predstavio se i našim kazališnim gledateljima pokazujući kako se trudi istodobno pronalaziti nove puteve kazališnog izraza i zabavljati gledatelje. Tako je ova predstava trebala biti suvremena ili postmodernistička commedia dell'arte, pa ni protagonist ni ostali likovi nemaju imena nego su označeni ulogom na sceni.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Trajče Kacarov, Za samo jedan dan, red. Rene Maurin
    Marinko Prga je Muškarac koji svojom osobnošću i vrsnim glumačkim umijećem drži predstavu na okupu, a ozbiljnost njegove pojave u kontrastu s najnevjerojatnijim peripetijama koje mu se događaju povremeno uspijeva izazvati smijeh koji je autoru najvažniji cilj komada. Tome pripomažu i vrlo dobri tumači ostalih uloga među kojima se posebice ističe Draško Zidar koji je kao Majstor, Fotoreporter, Doktor, a naročito Šofer autobusa koji povremeno napušta volan da bi diskutirao s putnicima. On je punokrvni antagonist Prginom Muškarcu i snagom osobnosti i glumačkom energijom koju potencira naglašenim karikiranjem tipova koje tumači. Karikiranje, ponekad i pretjerano, temelj je i najuspjelijih epizoda – Jagode Kralj Novak kao Djevojke sa stanice koja je uvjerena da je bar pola čovječanstva ludo i Leone Paramonski kao Čistačice u novinskoj redakciji (dok manje uspjeha ima kao Žena tj. protagonistova supruga koja relativno ozbiljno pokušava postati femme fatale).
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Trajče Kacarov, Za samo jedan dan, red. Rene Maurin
    I ostali članovi ansambla (Nancy Abdel Sakhi, Beti Lučić, Ozren Opačić, Darko Plovanić, Mitja Smiljanić, Zvonko Zečević i Marija Krpan) uspijevaju ostvariti uspjele karikature, ali se to ipak razlikuje od komedije dell'arte, čak i postmodernističke, jer to nisu unaprijed poznati tipovi u čijem bi osobnom glumačkom tumačenju i tekstovnim improvizacijama uživala publika upoznata s pravilima takve igre. No, Kacarov u Za samo jedan dan zapravo ne oblikuje nikakvu strukturu u kojoj bi više ili manje komični prizori nužno proizlazili jedni iz drugih, pa se zato njegov komad prije čini zakašnjelim odjekom antiteatra i teatra apsurda kojem se nakalemilo toliko komike koliko u toj vrsti kazališta nikada nije bilo prisutno, a sve je garnirano i obilnom porcijom nadrealizma koji na kraju nepovezanost scena objašnjava time što je sve viđeno Muškarac samo sanjao. No, kao što u komadima rađenim prema stvarnim događajima nije dostatno da se nešto doista dogodilo nego tome treba dati i kazališnu uvjerljivost kroz dramaturšku organizaciju priče i kazališnu motivaciju lika, tako i snovi na sceni moraju imati svoju kazališnu povezanost i čvrste međusobne odnose, a to je u tekstu teško razaznati.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Trajče Kacarov, Za samo jedan dan, red. Rene Maurin
    Vjerojatno je zato slovenski redatelj Rene Maurin (1971) koji je diplomirao na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a povremeno režira i u Hrvatskoj, nastojao predstavu uobličiti kao izrazito režijsko autorsko djelo, pa s Dubravkom Skvrce potpisuje scenografiju i kostimografiju, a s Marijanom Štrlekom dizajn rasvjete, a sam je izabrao i obradio glazbu. Na sceni koja asocira na golemu kartonsku kutiju u koju su zatvoreni snovi, a u kojoj mnoštvo stolaca premještanjem sugerira razne prostore Muškarčeva sna, dok su kostimi karikiraniji čak i od glume, Maurin se približio stvaranju nekog više svog nego Kacarovljeva svijeta, prvenstveno na razini vizualnosti i usklađivanja raznorodnih glumačkih postupaka, ali to ipak nije bilo dovoljno da Za samo jedan dan postane osmišljenija predstava i nadraste proizvoljno nizanje samo ponekad uspjelih prizora koji komiku nalaze u grotesknom iskrivljavanju protagonistovih snomorica kojima su nedovoljno opravdanje nakalemljene im asocijacije na neka opća mjesta današnjice (lažnost medija i pokvarenost novinara, preljub, samoživost, ismijavanje gay orijentacije...).

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 12. studenoga 2012.

Piše:

Tomislav
Kurelec