Danak mladosti

Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku: Mladen Vujčić, Družba djeda Abeceda, red. Mladen Vujčić

• 
  
  Družba djeda Abeceda izvedena 29. studenog 2012. godine, posljednja je u nizu premijernih naslova Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića i svojevrsni nastavak tradicije postavljanja predstava s božićnom tematikom. Predložak za izvedbu sastavio je Mladen Vujčić (ujedno i redatelj) prema motivima istoimenog djela Borislava Mrkšića iz 1974. godine, dok je za ukupnu likovnost zaslužan Marko Jovanovac, glazbu Ivica Murat, a autor stihova korištenih u izvedbi je Đorđe Dukić.
  
  Priča je to o nesretnom prekidu prijateljstva između Djeda Abeceda (Tihomir Grljušić), kolekcionara slova i ljubitelja pisane riječi i Pere Škrabala (Zvjezdana Bučanin), njegovog nestašnog prijatelja koji ne može izdržati, a da nešto ne pošara. Jedne večeri uoči Božića, Djed Abeced i Pero posvađali su se oko važnosti pisanja pisma Djedu Božićnjaku. U bijesu i dječačkoj nepromišljenosti Pero je zaželio da vjetar otpuše sva Abecedova slova i želja mu je bila uslišana. Od tog trenutka Abeced je dvadeset godina pokušavao skupiti sva slova, ali bezuspješno – nikako nije mogao pronaći kvačicu. Uoči Božića, uz malu pomoć svojih vjernih prijatelja slova (animacija Inga Šarić i Edi Ćelić), Božićnog pisma i kvačice koju je Pero donio kao poklon i ispriku Abecedu, Božićna čarolija je ostvarena. Davno rastavljeni Abeced i Pero ponovno su se spojili i postali nerazdvojni kao kad se slova l i j spoje u lj.
  
  Vujčićeva vizija krivopisa pokazala se uspješnom u nekoliko važnih elemenata izvedbe namijenjene predškolskom i osnovnoškolskom uzrastu: ne sadrži psovke, nema bezrazložnog nasilja, rečenične strukture jednostavne su i razumljive, a sve je začinjeno veselim i melodičnim napjevom. Osim toga, Vujčić je koncept zamislio efektno na dvije razine: glumačkoj koja se događa sada i lutkarskoj koja prikazuje prošlost, a najjači je adut komunikacija glumaca s publikom, što djecu posebno veseli. Za pohvalu je i naglašavanje važnosti tradicije koja se danas pomalo gubi – pisanje pisama Djedu Božićnjaku i poruka o važnosti prijateljstva.
  
  Međutim, kako je i sam redatelj i dramaturg Vujčić istaknuo u razgovoru za lokalne novine: „Proces rada bio mi je dosta naporan jer ja nisam ni redatelj ni dramaturg i ne znam kako se to radi.“ – evidentno je da je mladost i neiskustvo uzelo svoj danak. Najslabija točka izvedbe je dramaturgija koja sadrži predugačke scene koje nemaju posebne važnosti za samu radnju (poput scene na kolodvoru u kojoj slušamo informacije o dolascima autobusa na peron na njemačkom!?), čime se gubi interes mlade publike, a i sama izvedba nepotrebno se produžava. Osim toga, prisutne su i nelogičnosti (predmeti na sceni koji ničemu ne služe i ne upotrebljavaju se), rupe u radnji i suvišna odstupanja od linije radnje koja služe samo kako bi se ubacio poneki efekt za pridobivanje publike (pjevanje, dirigiranje, potjera na sceni...).
  
  Problem cjelovitosti izvedbe u vizualnom smislu predstavlja i pretjerani minimalizam u uporabi boja, pogotovo kada se radi o božićnoj predstavi. Tako je većina površine paravana u sivkasto bijeloj boji s tu i tamo obojanim slovom, a projekcije koje bi trebale dodatno podcrtati događanja izvedena su u tehnici teatra sjena u crno – bijeloj boji na platnu.
  
  Iznenađuje da Vujčić podršku nije pronašao niti u ansamblu. Inače aktivni, energični i koncentrirani glumci svoj su nastup obilježili nervozom, naglim ubrzavanjima i usporavanjima ritma, nepreciznošću u akcijama i reakcijama s partnerima, a ponekad i jednostavnim naznačivanjem radnje umjesto da je odigraju do kraja. Posebno se to vidjelo u scenama kada komuniciraju s djecom gdje bi žurili dalje ne obraćajući uopće pažnju na reakcije djece. Niti lutkarski dio nije bio na razini onoga što smo navikli. Ograničeni tehnikom upotrijebljenih štapnih lutki (plošnih) čija se animacija sastoji samo od podizanja i spuštanja ruku i nogu te slova (plošni kartonski likovi pričvršćeni na štap) bez mogućnosti dodatne fleksibilnosti, osim one koju imaju pokretanjem cijelog predmeta, možda bolje nisu niti mogli.
  
  Najnovije ostvarenje Dječjeg kazališta nije domašilo očekivanja i ostvarilo razinu na koju je osječka publika navikla. Režijske proizvoljnosti i dramaturški problemi, glumačka dekoncentriranost te sivkasta i blijeda likovnost ne idu u korist Družbi Dječjeg kazališta. Pa ipak, ne smije se zanemariti mladost okupljene ekipe, uspjeli elementi kakve niti puno veća imena nisu uspjeli ostvariti i sklonost Dječjeg kazališta u davanju prilike mladima.
  
  © Alen Biskupović KAZALIŠTE.hr, 30. studenoga 2012.

Piše: