Krhko kao porculan

4. DeSADU, Zagreb, 19. – 23. studenoga 2012.: Popratni program: Radiodrame u Kantini i Okrugli stol / tribina Perspektive dramskog teksta pri ADU

  • DeSADU 2012.

    Radiodrame u Kantini

    Milan Begović, Dva bijela hljeba, redateljica Frana Marija Vranković

    Kada razmišljamo o dramskoj umjetnosti vjerujem da većina ljudi u mislima formira dualizam dramski tekst/kazališna predstava. Većina nas pripada u publike obiju jedinki ovoga često nerazdvojnog para, i stoga već sama pomisao na tekst ili predstavu izaziva u nama različite osjećaje. Prvo budi sjećanje na intimnost čitanja teksta i proces misaonog oživljavanja svijeta pohranjenog u riječima, a potonje na pune dvorane, na dijeljenje doživljaja promatranja i emocionalnog sudjelovanja u jednom potpuno novom svijetu, koji nam ne pripada, a kojeg smo ipak uvijek dio. Mimo tog dualizma zaboravljamo na ostale forme u koje se dramski sadržaj ulijeva, jedna od kojih je već godinama nepravedno zapostavljena radiodrama. Organizatori četvrtog po redu DeSADU prenamijenili su prostor fakultetske Kantine Akademije dramske umjetnosti u slušaonicu, a popratni program Radiodrame u Kantini otvoren je dramatizacijom novele Milana Begovića: Dva bijela hljeba. Ovaj projekt diplomski je rad Frane Marije Vranković, koja je Begovićev tekst režirala i dramski prilagodila.

    Priča vjekovima prisutna, kontroverza prodanoga tijela, razrađena je u ovome tekstu o „prokurvanom majčinstvu“. Jeca, mlada majka iz siromašne seoske obitelji, primorana je zbog muževih dugova napustiti svoje tek rođeno dijete kako bi, u zamjenu za novac, othranila novorođenče bolesne žene. Bogata obitelj u koju Jeca stiže na prvi se pogled prijateljski i s poštovanjem odnosi prema dojilji, ali kako se klupko radnje odmotava paraju se i niti gustog gospodskog vela otkrivajući sve više praznovjerne perverzije, životinjske instinkte, lažne uglađenosti, glumljenu finoću i beskrupulozno ispunjavanje vlastitih potreba koje rezultira katastrofom.

    Tešku i bolnu atmosferu djela naglašavaju jednostavni glazbeni interludiji za koje je odgovorna urednica Franka Meštrović, a doživljaj upotpunjuju i rijetki, te nenametljivo upotrijebljeni pozadinski zvukovi. Glumačka postava od čak četrnaest glumaca obimna je za radiodramu u trajanju od pedesetak minuta, a sačinjavaju je redateljičini kolege sa Akademije, mladi glumci, ali i neki od najpoznatijih glumaca na hrvatskoj sceni. Helena Buljan pojavljuje se u ulozi Jecine svekrve Stare, Siniša Popović glas je posudio gospodinu Šimi, a Kristijan Potočki preuzeo je ulogu vozača Mate.

    Među glumcima najviše se ističe Mia Krajcar u ulozi Jece, kojoj u nekim scenama nedostaje snažnija ekspresija, ali je nježnim izrazom dočarala majčinsku ljubav, snagu i lomljivost te njome prožela cijelu radnju. Grijeh bi bio ne spomenuti i Saru Stanić u ulozi bogate bake Anđe, velike splitske gospoje, koja diskursom neodoljivo podsjeća na nešto kasnije stvorenu imenjakinju, iz Smojinog pera spuštenu na rivu Maloga mista kao trn u oku i onim ne-fiktivnim Splićanima, priprostu, ali ipak simpatičnu Anđu Vlajinu.

    Nezanemariva za javno slušanje radiodrame atmosfera je koja prožima prostor publike, potpuno drugačija od izoliranosti koju nam osigurava čitanje dramskog teksta i intimnosti koju pruža tama kazališnih partera. U ovakvim prilikama upijamo dramski tekst uključujući brojna osjetila, kao i uvijek kad je riječ o recepciji dramske umjetnosti, ali dodajući tim uobičajenima osjetilima još jedno – osjetilo opreza. U osvijetljenoj kantini ADU ne može ostati zatomljena svijest da smo sada mi i naše reakcije izloženi pogledima, jednako kao što ih sami usmjeravamo prema ostalim pojedincima u publici. Osjećaj promatranosti pobuđuje zanimljive autorefleksivne momente, a izmijenjenim pogledima ostvaruje se komunikacija inače nesvojstvena publici-masi, što su svakakvo nezanemariva iskustva kada sagledavamo cjelokupni doživljaj radiodramske slušaonice.

    dramatizacija Frana Marija Vranković, glazbena urednica Franka Meštrović, tonska snimateljica Marija Pečnik Kvesić, tonska montaža i oblikovanje zvuka Vedran Štefan, mentorica: prof. Vedrana Vrhovnik
    izvode: Filip Riđički (Stevo), Mia Krajcar (Jeca), Helena Buljan (Stara), Romano Nikolić (Ljekar), Milica Manojlović (Sestra), Siniša Popović (Šime), Sunčana Zelenika Konjović (Lina), Kristijan Potočki (Mate), Marija Šegvić (Zanza), Dado Ćosić (Toni), Tara Rosandić (Lucija), Sara Stanić(Anđa), Hrvojka Begović (Seljanka), Petar Jukić (Simo)

    © Maja Dujmović, KAZALIŠTE.hr, 24. studenoga 2012.


    DeSADU 2012.Nina Horvat, Izgledaš isto kao ona, red. Mislav Brečić

    Prošle je godine DeSADU u svoj program uveo i radiodrame koje zapravo služe za promociju mogućih budućih autora radijskog programa. Ove su godine sve radiodrame diplomski radovi studenata Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Nina Horvat „odrasla je u kazalištu“, odmalena je glumila, vodi radionice u kazališnom kampu, pisala je za jedan kazališni portal, radila je kao dramaturg, za svoje je tekstove osvojila i nekoliko nagrada, a trenutno je studentica diplomskog studija kazališne dramaturgije.

    Njezina radiodrama naslova Izgledaš isto kao ona, u režiji Mislava Brečića (inače, diplomiranog kazališnog i radiodramskog redatelja) priča je o kontaminiranoj ljubavi, promatranju, osveti i posesivnosti. Slušatelji su svjedoci dvaju razgovora, Njegovog monologa upućenog Njoj (koju psihopatski promatra i prati) te razgovora detektiva s osumnjičenim, kolegama i svjedocima. Njegovi su govori ponešto dulji od ostalih dijaloga čime se stavlja naglasak na njihov odnos. Među njima do sama kraja nema izravnog susreta, on je kukavički gleda iz daljine i čeka da ostane sama. A tada je napada i ubija jer „on čini samo ono što ona želi“. Ne ubija samo nju nego još tri djevojke. U kratkom vremenskom razdoblju one su zadavljene, sve su međusobno nalik, sve tri izlazile su na ista mjesta. Inspektori imaju sve, osim ubojice, Njega, Roberta.

    Cijela radiodrama djeluje poput kakve didaktične pripovijesti o tome kako valja paziti s kim se družimo, provodimo dane, zbog koga zaboravljamo prijatelje. Djeluje i poput još jednog novinskog članka koji donosi priču o tome kako su susjedi neprekidno slušali njezine krikove dok ju je On ubijao. I nisu poduzeli ama baš ništa. Ipak, izdvaja se iz navedenih žanrovskih okvira po dojmljivoj kombinaciji monologa i dijaloga, po nekim stereotipnim rješenjima koja se na dobar način uklapaju u ispričano (muško – ženski odnosi, znatiželjni susjedi, posesivni bivši dečko), po onom voajerskom osjećaju koji izaziva u slušateljima, a koji uvijek nagoni na više. Baš poput Njega koji je neprestano prati, mora znati gdje je i s kim, tako i slušatelji stalno moraju znati što se događa i moraju čuti što je izgovoreno kako bi na pravi način posložili mozaik svojih pretpostavki.

    Izgledaš isto kao ona intrigantno je djelo koje svakog trenutka zaokuplja pozormost svojih slušatelja i zasigurno se može smatrati uspješnom radiodramom. 

    urednica Katja Šimunić
    izvode: Rakan Rushaidat, Boris Svrtan, Filip Križan, Judita Franković, Šiško Horvat-Majcan, Maja Katić, Marko Cindrić, Hana Hegedušić, Marija Kohn

    © Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 24. studenoga 2012.


    Kristina Gavran, Dedal i Ikar, red. Stephanie Jamnicky

    O odnosu moći i promjene moći kroz vrijeme progovorila je mlada, mnogima već znana dramaturginja Kristina Gavran, koja se radiodramom Dedal i Ikar ponovno predstavila na DeSADU. Prošle je godine osim na festivalu Akademije dramskih umjetnosti, drama bila predstavljena i u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Darija Harjačeka i dramaturgiji Maje Sviben. Izvođači tadašnje verzije bili su Nikola Blaće i Emir Fejzić, dok su izvođači ovogodišnje verzije slušane u kantini ADU-a Frano Mašković, Vid Kralj i Žarko Potočnjak.

    Kako i sam naslov kaže, riječ je o preradi poznata mita o Dedalu i Ikaru, o njihovoj priči o letu i Ikarovu padu. Mit je poslužio kao izvrstan temelj priči jer se u poznatome recipijenti osjećaju sigurno, što otvara prostor za daljnje nadogradnje autoričinih ideja koje se ogledaju u odnosu oca i sina. Dramaturginja je u razgovoru sa svojim prijateljima i kolegama otkrila kako se o odnosu oca i sina progovara s puno većom distancom, nego kada je riječ o odnosu majke i sina te ju je ta činjenica dodatno potaknula da piše upravo iz tih perspektiva. Također, autorica vlastito iskustvo s patrijarharnim ocem opisuje kao „odnos pun borbe i nekog mijenjanja pozicije moći“ i preslikava ga u novi prostor i vrijeme, u vlastitu dramu. Mitska joj priča daje priliku da se bavi samo onim bitnim i zato je jezik ove drame pomalo artificijelan, iako je odnos vrlo realan kako bi se svatko mogao prepoznati u njemu. Drama je namjerno pisana na pomalo poetski način, no u kompenzaciji sa svima poznatim motivima iz mita stvara jezični kod koji funkcionira i koji može pričati priču o odnosu ispričanom kroz pet različitih razdoblja njihovog života.

    Kroz dramu se neprestano javljaju motivi straha (od čudovišta, od samoće), borbe, prolasku vremena, ljepote i leta. U razgovoru oca i sina, lako možemo uvidjeti kako se svatko od njih drži onoga što mu pruža utjehu – Dedal se drži crtica na zidu kojima računa vrijeme, a Ikar se drži svoje žudnje za slobodnom. „Žudnja je slična oholosti, a oholost se kažnjava.“ – podsjeća Dedal Ikara. Ipak, mladom buntovniku, koji je još nedavno bio obasjan anđeoskom ljepotom („Mali dječak sa krilima, posve gol.“), teško je stati na rep pa Ikar napušta Dedala. No ne zadugo. Jer letjeti je dopušteno samo pticama i bogovima, običnim smrtnicima nije.

    Strah od smrti spopada Dedala u njegovim starijim danima, u danima kada je shvatio kako se vrijeme vrti u krug i kako se ponovno osjeća kao nemoćno naivno dijete. Pojelo ga je vrijeme koje je sam izmislio. Ikar ga tješi njegovim nekadašnjim riječima kako se vrijeme ne može pobijediti. Slušatelji pak dobivaju zaokruženu cjelinu koja ih preko divnih, gotovo pjesničkih slika naslikanih u minijaturama, poučava kako se zaista sve vrti u krug, sve se ponavlja i ima svoj red i zakon. Slušanje ove radiodrame lijepo je iskustvo koje kako uči prepoznati novu dimenziju vremena, ali i naših života.

    urednica: Lada Martinac Kralj
    izvode: Frano Mašković i Žarko Potočnjak

    © Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 24. studenoga 2012.


    Dino Pešut, Pritisci moje generacije ili O bijelom porculanu, red. Stephanie Jamnicky

    U programu Radiodrama u kantini posljednjeg dana festivala DeSADU izveden je tekst Dina Pešuta indikativna naslova Pritisci moje generacije. Iako je sama ideja programa simpatična, uvjeti za slušanje radiodrame u nevelikoj kantini ADU daleko su od idealnoga. Pozadinska glazba (čija je uloga potencirati pomalo turobnu atmosferu drame) kao i sam izgovoreni tekst u nekim trenucima bili su zaglušeni zvonjavom telefona i brujanjem aparata za kavu. Ipak, nesumnjiva je kvaliteta izvedbe probila kantinsku zvučnu barijeru.

    U središtu je drame Ona: bezimena mlada žena, Hrvatica, formalno katolkinja, iz stabilne obitelji srednje klase, po svemu sudeći predodređena za sasvim normalan, pristojan i bolno prosječan život. Oko nje poput satelita lebde Majka, Otac, Brat, Zaručnik, Ljubavnik – prije funkcije, nego osobe u njezinu životu. Ipak, najlakše se otvara Strancu, liku koji osjetno odudara o drugih i koji je jedini ne opterećuje očekivanjima. Ona je izmučena grizodušjem, paralizirana u svijetu koji joj je unaprijed pripremljen, a prema kojemu osjeća sve snažniju averziju. U njezinu glasu najprije odjekuje preuranjeni umor, rezignacija, zatim postupno probija potisnuta frustracija dok ne dođe do puknuća.

    U drami se diskontinuirano nižu fragmenti tipičnih, besadržajnih razgovora, ponekad se čini da se variraju jedne te iste kratke, ispresijecane replike, no kako drama napreduje postaje jasno kako se Ona postupno mijenja, oslobađa jednog po jednog okova i naposljetku preuzima kontrolu nad vlastitim životom, ili je barem napokon pokušava preuzeti. Glas Hrvojke Begović idealno pristaje glavnoj ulozi i uspijeva, zadržavajući prirodnost i razgovorni stil, prenijeti slušateljima sve nijanse raspoloženja lika, uključujući trenutke poetične introspekcije kao i necenzurirane psovke.

    Metafora porculana, naznačena u drugom dijelu naslova javlja se nekoliko puta tijekom drame. Kako sam autor najavljuje u početnoj didaskaliji, riječ je o djevojci koja je sama u „labirintu, što tanjura, što figurica, što lutaka i ostalih lomljivih bijelih predmeta“; u vlastitoj stvarnosti, nepristupačnoj za druge likove. A kad je Otac upozorava da „ljudi nisu igračke“, Ona hladno odgovara uznemirujuće pronicljivom rečenicom: „Oni su porculan. Skupljaju prašinu, tako osjetljivi, teško se sele i uvijek izgledaju staro.“

    glazbena urednica: Franka Meštrović, ton-majstor: Hrvoje Hanzec, urednica Tajana Gašparović
    izvode: Hrvojka Begović, Asja Jovanović, Mladen Vasary, Sreten Mokrović, Goran Bogdan

    © Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 24. studenoga 2012.


    Okrugli stol – tribina: Perspektive dramskog teksta pri ADU
    Okrugli stol – tribina: Perspektive dramskog teksta pri ADU
    Ovogodišnji DeSADU u okviru propratnog programa uveo je i neke novitete. Uz već postojeću radio dramu koja se ove godine orijentirala na diplomske radove studenata ADU, 22. studenog na Akademiji dramske umjetnosti održan je i prvi okrugli stol – tribina na temu Perspektive dramskog teksta pri ADU. Gosti okruglog stola bili su redateljica Franka Perković Gamulin, dramatičar Tomislav Zajec i redatelj Tomislav Pavković. Moderator i jedan od organizatora ovogodišnjeg DeSADU-a bio je Dino Pešut. Događaju je prisustvovalo desetak studenata Akademije te budući kandidati za studij dramaturgije.

    Nakon što je definirana tema diskusije, Tomislav Zajec, profesor Dramskog pisma na Odsjeku za dramaturgiju, predstavio je svoj odsjek i dinamiku rada na Dramskom pismu. Zajec, koji je i predstojnik Katedre za dramsko pismo, izložio je formalne okvire tog studija, istaknuvši, pored mogućnosti koje odsjek nudi, i evidentne nedostatke. “Akademija zasad nema, a ideja je odsjeka dramaturgije, omogućiti da na četvrtoj i petoj godini studenti odabiru mentore izvan Akademije – dramske pisce, dramaturge i druge koji bi ih mogli usmjeravati u okvirima one poetike koja im odgovara. Potencijalni kontingent mentora je zasad veoma skučen, prvenstveno zato što materijalni razlozi ne dozvoljavaju angažiranje vanjskih suradnika.” Nametnulo se pitanje na koji način naći mjesto gdje bi se tekstovi studenata predstavili unutar Akademije, ne samo radi finalizacije i realizacije, nego kako bi studenti iskusili profesiju dramskog pisca, uvidjeli (eventualne) pogreške kroz rad s glumcima i redateljima.

    Franka Perković Gamulin, profesorica glume i prodekanica za nastavu Kazališnog odsjeka, ukazala je na činjenicu da konkretnog kolegija koji bi se prioritetno bavio dramskim pismom kao proizvodom studija na akademiji – nema. Sve je na dobroj volji nastavnika ili studenata režije. Na glumi je tako, jer postoje konkretni pedagoški ciljevi, radi se na provjerenim klasicima, jer se trebaju rješavati konkretni problemi. Tek na četvrtoj i petoj godini studija, u zavisnosti od afiniteta nastavnika, i neki drugi tekstovi mogu doći u obzir. Franka Perković Gamulin istaknula je da postoje neke druge inicijative koje se događaju mimo dogovora između odsjeka i mimo dogovora između nastavnika kada se studenti sami povezuju što je, prema njenim riječima, i puno zdravije, jer nije nametnuto. Akademija bi to trebala podržati i usmjeriti.

    Tomislav Pavković, predstojnik odsjeka kazališne režije, naveo je najširi spektar mogućnosti. „Studenti treće godine preddiplomskog studija rade vježbu Prema mojem teatru. Ove godine je dogovoreno da se rade tekstovi studenata dramaturgije. Studenti su se povezali po nekoj svojoj bliskosti. Također je dogovoreno da studenti dramaturgije mogu za izborni kolegij na trećoj godini odabrati Suvremenu inovativnu režiju kod profesora Brezovca. Pored mogućnosti na DeSADU-u i suradnje između studenata kazališne režije, dramaturgije i glume koja se događa i za vrijeme KRADU, postoji i još nešto što nije verificirano nastavnim planom i programom. Student kazališne režije kao završni rad preddiplomskog studija može izabrati i tekst studenta dramaturgije. I još jedna mogućnost koja postoji, a nažalost je potpuno zapostavljena, je na kolegiju Režija baštine. Naime, baštinske tekstove više nitko ne piše, baštinske tekstove u smislu rekreacije baštine (u smislu jezika, tematike, u smislu nekog citatnog dijaloga s vlastitom književnom prošlošću). Tu također postoji praktična mogućnost za realizaciju.“

    Svi su sudionici kao temeljni problem istaknuli nedostatak termina i prostora. Mogućnost suradnje među odsjecima postoji. No temeljne povezanosti i pomiješanosti studenata glume, režije i dramaturgije ipak nema. Sve ovisi o afinitetu studenata režije ili o afinitetu nastavnika na glumi. Činjenica je da se može završiti studij dramaturgije, a da se ne vidi što znači glumac i rad s glumcem, tvrdi Zajec i zaključuje kako je praksa u tom smislu neophodna i da i sami studenti to osjećaju od trenutka kada napišu svoj prvi dijalog. „Nemali je broj dramskih pisaca koji se prvi put susreću s pravim problemima tek kad se krenu profesionalno baviti dramaturgijom.“, kaže Zajec.

    KRADU, kao primjer studentske inicijative, ocijenjen je pozitivno i poticajno za same nastavnike. Sudionici okruglog stola u završnom su dijelu razgovora pažnju posvetili i mogućnostima za prezentaciju dramskih tekstova izvan Akademije. Zajec je naveo nekoliko zagrebačkih kazališta koja su otvorena za suradnju što studenti i nisu iskoristili. Ove godine će prvi put biti objavljeni radovi studenata dramaturgije i postoje planovi da ubuduće studenti treće godine na taj način dobiju neku vrstu biltena ili zbornika svojih tekstova. Tako će se predstaviti rad studenata i njihovi tekstovi će biti dostupni i profesionalnim kazalištima i ostalim dramaturzima.

    Jedno od pitanja koje je otvoreno na tribini bilo je i kako studente pripremiti i uvesti u kazališno tržište. Moguće i poželjno rješenje ponudila je profesorica s Odsjeka dramaturgije Lada Kaštelan. Ona je podsjetila da postoji otvorena mogućnost da studenti dramaturgije diplomiraju s izvedenim tekstom (na kojem bi surađivali s kolegama glumcima i redateljima). 

    Okrugli stol ispunio je svoj zamišljeni cilj i postavio veliki broj važnih pitanja vezanih za dramsko pismo i dramskog pisca. Ponuđeni su i brojni odgovori i ukazano je na različite mogućnosti koje se studentima i njihovim tekstovima nude. Stvorena je dobra početna pozicija za uspostavljanje suradnje među odsjecima i pripremanja za profesionalni život izvan Akademije.

    ©  Olivera Radović, KAZALIŠTE.hr, 24. studenoga 2012.

kritike i eseji