Duh u boci

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Roland Schimmelpfennig, Arapska noć, red. Dubravko Torjanac

  • Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Roland Schimmelpfennig, Arapska noć, red. Dubravko Torjanac, foto: Darko Gorenak

    Na televizijskim se programima sve češće susrećemo sa serijama o orijentalnim gradovima i kulturama, pričama o Šeherezadi i haremu, odnosno suvremenim verzijama priča iz 1001 noći. Čini se kako je sanjarenje o dalekom, mističnom i romantičnom popularizirano u tolikoj mjeri da je ista tematika provedena u novim europskim dramama te izvedena i u nešto konzervativnijim, narodnim kazalištima. Činjenica da smo predstavu naslovljenu Arapska noć pogledali u HNK-u u Varaždin ne bi vas trebala iznenaditi ukoliko ste upoznati s filozofijom toga kazališta koje sve češće izvodi upravo suvremene drame. Arapsku noć (Die arabische Nacht, 2001), dramu ljudske intime,, napisao je Roland Schimmelpfennig (1967) kada je radio kao dramaturg i pisac pri Schaubünhe am Lehniner Platz, koja je i praizvela to djelo, ali i još nekoliko drugih njegovih djela primjerice Pred dugo vremena u svibnju (2000) i Srednjoeuropsko vrijeme (2000).
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Roland Schimmelpfennig, Arapska noć, red. Dubravko Torjanac, foto: Darko Gorenak
    Schimmelpfennig, koji je i osobno prisustvovao varaždinskoj premijeri, kreće se još neistraženim dramaturškim putovima suvremenog kazališta, koristeći čitav arsenal inovativnosti iz posljednjih kazališnih desetljeća. Ovu je pripovijednu dramu odlučio podijeliti na pet glasova odnosno perspektiva, kojima iz različitih stajališta i percepcija objašnjava iste događaje. Čitav igrokaz prava je studija o fenomenu promatranja jer sve je smješteno unutar konteksta onoga koji promatra (likovi u monološkom obliku govore o svemu što zamjećuju). Na taj je način razbio predodžbe o tipičnim dijalozima i monolozima, stavljajući u prvi plan unutarnji govor svojih likova, a time i njihovu podsvijest koju čitamo iz svijeta snova. Dijaloška kompaktnost i rečenično ekonomiziranje dovelo je do više pričanja na sceni, a manje glumljenja, pa izvedba nije izdržala predviđenu dinamičnost i nakon nekog vremena provođenjem iste tehnike promatranja zapala u monotonu kolotečinu.

    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Roland Schimmelpfennig, Arapska noć, red. Dubravko Torjanac, foto: Darko GorenakPolazište radnje je zgrada sa 310 stanova, prostor zajednice stranaca koji uživaju u intimi svojih omeđenih kvadrata i žive (neki sanjaju) svoj život, a fokus se ubrzo prebacuje na trosobni stan 7-32 koji se nalazi na sednom katu. Redatelj Dubravko Torjanac poštovao je strukturu dramskog teksta temeljenu na paralelizmu dramske radnje i prostora te ga vjerno preslikao na izvedbeni prostor kojim se služe glumci. Naizgled svakodnevni prostor ubrzo se preokreće u bajku kada se petero ljudi, dvije žene i tri muškarca, strmoglavljuju iz svakodnevice u ponore nesvjesnoga. Strahovi i žudnje ubrzo izviru na vidjelo. Kućepazitelj Hans Lohmeier (Zdenko Brlek) traži kvar na vodovodnoj instalaciji, ali, saznajemo kasnije, on traži i ženu koja bi trebala biti slična njegovoj prijašnjoj ženi iz propala braka. Fatima Mensur (Barbara Rocco) i Franziska Dekhe (Katarina Arbanas) cimerice su u dobrim odnosima (kako i ne bi kad Franziska stalno spava) sve do nesporazuma, ali i jedine od rijetkih osvježavajućih situacija, kada Franziska zagrli Fatiminu ljubav Kalila (Peđa Gvozdić). Osim Kalila i kućepazitelja Hansa, Franzisku je u njezinu snu ljubio i Peter Karpati (Ivica Pucar), koji se toliko propio da je poput istočnjačkog duha postao zatočenikom u boci od konjaka. Na samom kraju radnje boca simbolično pada sa sedmoga kata, zaviruje u tuđe živote posljednji put te se razmrskava o beton kao što su se razmrskali naizgled idilični životi spomenutih likova.

    Glumci su u svojim ulogama bili solidni te im je ovo zasigurno dobar uvod u daljnje izvedbe predstave. Najuvjerljiviji u izvedbi bio je Ivica Pucar, koji je svojim komentarima na humorističan način razjasnio veći dio pozadine cijele priče. Spomenula bih i da će Peđa Gvozdić ulogom Kalila diplomirati glumu na završnoj petoj godini studija.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Roland Schimmelpfennig, Arapska noć, red. Dubravko Torjanac, foto: Darko Gorenak
    Arapska noć predstava je koja govori o tome kako ljudska intima ne može ostati u privatnosti nečije sobe i ne može biti prikazana poput idiličnih bajki koje poznajemo, osobito u novo doba virtualne stvarnosti i novih generacija koje su rasle s upotrebom interneta i društvenih mreža gdje svi imamo prilike zaviriti u tuđe živote. U Arapskoj noći pretapaju se realni i imaginarni prostori, najčešće kroz iskaze likova kojima upravo stoga i vjerujemo. Vizualne i akustične pjesničke slike poput, „Čujem vodu. Vode nema, ali ja je čujem.“, pomažu u tom doživljaju i podsjećaju kako je kazalište ponajprije prostor gledanja i slušanja, a tek potom prostor promišljanja i donošenja zaključaka. Zato tijekom predstave izviru potisnuti nagoni, artikuliraju se glasovi iz prošlosti, uprizoruju snovi, nalazimo ljude u boci, kuhinjski se balkon pretvara u brod – ulazimo u svijet mašte. Iako je predstava u cjelini tek solidna, njezina je najveća vrijednost u tome što nas nagoni da zamislimo neprikazivo, potaknemo maštu i zaplovimo u svijet snova, makar temu ukrali iz jedne od izlizanih priča iz 1001 noći pod okriljem punog mjeseca.

    © Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 15. prosinca 2012.

    Roland Schimmelpfennig
    Arapska noć
    redatelj Dubravko Torjanac
    premijera 12. prosinca 2012.
    scenograf i dizajner svjetla Leo Vukelić, kostimografkinja Barbara Bourek, glazba AZOT, dramaturginja Vesna Kosec Torjanac, asistent redatelja Ivica Pucar
    izvode: Zdenko Brlek (Lomaier), Katarina Arbanas (Franziska), Barbara Rocco (Fatima), Peđa Gvozdić (Kalil), Ivica Pucar (Peter Karpati)

Piše:

Andreja
Rambrot