Čekajući stan

Gostovanje: Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, Srbija, Branko Dimitrijević, Godo na usijanom limenom krovu, red. Nikola Zavišić

  • Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, Srbija, Branko Dimitrijević Godo na usijanom limenom krovu, red. Nikola Zavišić

    Branko Dimitrijević osamdesetih je godina prošlog stoljeća ušao među zapažene srpske pisce trilogijom o Beogradu Hoćeš li da popiješ nešto, Oktoberfest (prema kojem je Dragan Kresoja snimio istoimeni film) i Nećemo o politici kojeg je isti redatelj također želio ekranizirati, pa je Dimitrijević već i napisao jednu verziju scenarija prije prerane redateljeve smrti. Početkom devedesetih pisac se našao na postdiplomskom studiju dramaturgije u Iowa Cityju u okviru kojeg je trebao gotovo preko noći napisati komad, pa je zato iskoristio nerealizirani scenarij. U tim je mijenama nažalost čini se ostalo vrlo malo od uspješnog romana u kojem mladi društveni otpadnici sanjajući o nekim umjetničkim ili medijskim probojima ne zatvaraju usta komentirajući sve i sva u nekom beogradskom lokalu. Ponekad se u tome otkriva mentalitet izgubljene generacije, ponekad je to kritičko sagledavanje svijeta kojem ne žele pripadati, a najčešće zafrkavanje u potrazi za komičnim efektima.
    Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, Srbija, Branko Dimitrijević Godo na usijanom limenom krovu, red. Nikola Zavišić
    U komadu je sve to prebačeno na krov neke visoke zgradu u Novom Sadu. Protagonisti u očekivanju da će im tu biti sagrađeni stanovi za koje su oni (ili njihovi roditelji za njih) uplatili novac neprestance tulumare, slaveći rođendane npr. Fromma, Machiavellija ili Becketta na kojeg asocira i naslov komada, samo što se kod Dimitrijevića Godota ne čeka, jer je on među prvima stigao (doduše najmanje se snalazeći) na terasu na usijanom limenom krovu. Doduše ta asocijacija iz naslova na drugog značajnog dramatičara dvadesetog stoljeća Tennesseea Williamsa djeluje kao puka dosjetka, jer odnosi među protagonistima nisu nimalo slični onima iz drama tog velikana.

    U pojedinim situacijama (posebice prigodom višestrukih zamjena identiteta) podsjećaju više na teatar apsurda, iako dijalozi najčešće ne prelaze razinu televizijskih humorističkih serija, pa im smisao na kazališnim daskama daju dojmljive glumačke interpretacije Igora Pavlovića, Nenada Pećinara, Sanje Ristić-Krajnov, Marije Medenice, Jovane Mišković i Marka Savića koji uspijevaju jasnije profilirati protagoniste, a povremenim neočekivanim pokretima, mimikom ili glasovnim pomacima uspijevaju razbiti stereotipna rješenja teksta u kojem već nakon nekoliko uvodnih minuta postaje jasno da će se na kraju otkriti kako je graditelj stanova prevarant, što će biti i najsnažnija društvena kritika ovog komada koji završava dolaskom NLO-a nad usijanu terasu.
    Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, Srbija, Branko Dimitrijević Godo na usijanom limenom krovu, red. Nikola Zavišić
    Da gledatelji ne bi poželjeli da svemirci odnesu čitav taj svijet s krova, a i uspomene na njegovo kazališno uobličenje, zaslužana je i vrlo dobra režija Nikole Zavišića koji je pronašao niz originalnih, ponajviše grotesknih rješenja, često pribjegavajući i filmskim efektima (od slow motiona iliti usporenog kretanja do uporabe svjetla) i tako uz bitan doprinos glumačkog ansambla mogao zadržati pozornost, pa i naklonost gledatelja. Ipak zagrebačkoj publici je vjerojatno ostalo zagonetno (bez obzira i na različitost mentaliteta) kako se ova predstava uspjela održati preko četiri godine na repertoaru novosadskog teatra.

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 20. prosinca 2012.

Piše:

Tomislav
Kurelec