Splitsko Hrvatsko narodno kazalište 6. ožujka 2013. godine, prvi je put u 120 godina svoga postojanja postavilo Peera Gynta, djelo klasika svjetske književnosti, norveškoga dramatičara Henrika Ibesena u režiji Gorana Golovka. Ta drama prepuna filozofskih razmišljanja, koju Ibsen čak nije ni pisao za dramsko izvođenje, pedantno je i smisleno uprizorena, ali splitska publika jednostavno nije pristala na trosatni boravak u kazalištu. Onima koji su se uspjeli othrvati zazoru od njezine duljine dramski ansambl splitskog HNK-a pokazao je da se ipak zna nositi s tom mukotrpnom kazališnom pustolovinom. Splitskome redatelju Goranu Golovku to je, bez obzira na težak gotovo neprohodan tekst, koji je valjalo uprizoriti, dosad najzrelija režija u koji je uronio pedantno i osmišljeno pa čak i duhovito, razbijajući pritom gotovo filmskim sekvencama inače teško probavljivu duljinu radnje koja prati životni put norveškoga zgubidana Peera Gynta. pritom postavljajući univerzalno pitanje o smislu ljudskog postojanja. A ono je u pravilu popraćeno uzaludnim ljudskim pokušajima trgovanja s vlastitom savješću, Bogom, vjerom i dosljednošću, stalno razapetima između zadovoljenja tjelesnoga i težnji duhovnome.
Naslovnu ulogu igraju tri glumca: Marko Petrić, Goran Marković i Trpimir Jurkić kronološki prateći njegov životni put, a svaki je na svoj osebujan način udahnuo život tom antijunaku. U tome ih je predano pratio ostatak glumačkog tima: Anastasija Jankovska, Jelena Posavec Tušek, Nenad Srdelić, Tajana Jovanović i Nikša Arčanin koji su glumili i po nekoliko uloga uz još osmoro mladih glumaca studenata četvrte godine glume splitske Umjetničke akademije (Pero Eranovec, Bojan Brajčić, Marjan Nejašnić Banić, Sara Ivelić, Petra Z. Kovačić i Petra M. Kovačić, Lara Živolić i Zorana Kačić), koje je redatelj s pravom odlučio uvesti u predstavu. Oni su joj, naime, podarili ritam, pokret i vizualnu atraktivnost, a da pritom nisu ostali na tek na razini razigrane kulise u predstavi reducirane scenografije, ali zato osmišljena scenskog pokreta (Alen Čelić). Živopisni kostimi Marije Žarak upotpunili su cjelovitost predstave, kao i svjetlo Zorana Mihanovića i diskretna glazba Gordana Tudora.
No predstava je unatoč svemu ostala hladna i daleka, otuđena od publike, koju nije uspjela dublje dirnuti unatoč dubokim i snažnim porukama i trudu unesenom u njezinu realizaciju. Najveća zamjerka stoga se mora uputiti dramaturgu Jasenu Boki, koji je unatoč kraćenju trećine teksta trebao biti još hrabriji (a mogućnosti za to je itekako bilo) da se odupre raskoši Ibsenovih razmišljanja i scena od kojih gotovo svaka tjera na razmišljanje. No za tu teatarsku avanturu današnja publika pokazala je nespremnost ne samo apriornim obijanjem dolaska na predstavu nego i napuštanjem njezinoga daljnjeg praćenja već na pauzi. A čini se da predstava neće ni ubuduće imati potporu publike pa će to biti i kušnja za novoga ravnatelja Drame, Jasena Boku. Istini za volju to je zadnja naslijeđena predstava od njegovoga prethodnika Nenada Srdelića, ali kako je i sam Boko u svome programu najavio da kazalište za njega nije i neće biti zabava nego da će na scenu splitske nacionalne kazališne kuće nastojati postavljati beskompromisne i hrabre komade koji propituju i traže reakciju morat će uložiti veliki napor i umijeće kako bi današnju često instant publiku pridobio za nove kazališne izazove.
© Mirjana Maroević, KAZALIŠTE.hr, 12. ožujka 2013.
