Tipovi i stereotipovi
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Emir Hadžihafizbegović, Cijena sreće, red. Emir Hadžihafizbegović
-
Drama osječkog Hrvatskog narodnog kazališta uspjela je Cijenom sreće Emira Hadžihafizbegovića anulirati nacionalni uspjeh postignut na otvaranju 106. kazališne sezone kada je vrsno dramatiziran i uprizoren roman Unterstadt Ivane Šojat-Kuči. Rijetka je pojava na hrvatskoj profesionalnoj kazališnoj sceni da jedan nacionalni teatar unutar jedne sezone producira toliko kvalitativno neujednačenih predstava kao što to čini osječki već dugi niz godina. Ponovila se kardinalna pogreška Programskog vijeća HNK-a koja nam daje za pravo da posumnjamo u izvornost osječke inscenacije Hadžihafizbegovićeva predloška. Naime, u travnju 2010. godine Simonov je Apartman u režiji Olivere Đorđević bio svojevrsni polovični copy/paste proizvod inicijalno provjeren u ožujku 2006. godine na pozornici Narodnog pozorišta iz Subotice a da niti jedan teatrografski podatak nije ukazivao da je riječ o uporabi ideja osmišljenih četiri godine ranije.
Situaciju je dodatno kontaminiralo gostovanje subotičkog kazališta u Osijeku u lipnju 2007. s tim Đorđevičkinim viđenjem dijela Simonove apartmanske trilogije (Plaza Suite (1968), California Suite (1976) i London Suite iz 1994) u predstavi pod naslovom Apartman A. Na sreću, te ne daleke 2010. riječ je bila o zanatski perfekcionistički izrađenim dramskim tekstovima Neila Simona, Olivera Đorđević pokazala se kao vrsna poznavateljica Simonova pisma što je osjetno olakšalo osječkom dramskom ansamblu da se u potpunosti prepusti zadatostima autorove apartmanske igre te je osječki neizvorni dodir s Simonovom dramaturgijom u konačnici bio i više no gledljiv.
No, autorski uradak Emira Hadžihafizbegovića u osječkoj verziji naslovljen Cijena sreće, zapravo je nezgrapno prilagođen slavonskom milieu, doslovno prepisan komercijalno uspješan projekt Emira Hadžihafizbegovića pod naslovom Kijametski dan uprizoren u produkciji BKC Tuzla 5. lipnja 2002. godine na 1. festivalu BH drame u Zenici, rađen pak po motivima Hadžihafizbegovićeva dramskog teksta Tarik nije dio tala, koji je praizveden 12. siječnja 1997. godine u Narodnom pozorištu Tuzla. Tu kompleksnu situaciju dodatno usložnjava podatak iz programske knjižice pisane povodom osječke premijere Cijene sreće koji govori da je po motivima predstave Sudnji dan iz 2002. godine nastao dramski tekst naslovljen Cijena sreće.
Kemal, Sena, Rukija, Enes, Sifet, Vildana i Mirza će doduše postati Krunoslav, Senka, Emil, Srđan, Ranka, Vesna i Mateo, borac – dragovoljac, Švajcarska – Švicarska, marka – euro, Avaz – Glas Slavonije, Himzu Polovinu nadomjestit će TS Baruni, slušat će se novi Halid umjesto starog, obilazit će se osječki narodnjački klubovi... Ali će biti riječ o identičnom, već viđenom kazališnom projektu koji ne dopušta bilo kakvu ozbiljnu komparaciju. Nema promišljena redateljsko-dramaturškog pomaka zbog kojeg bismo mogli nazvati tu osječku predstavu novim kazališnim ostvarajem temeljenim na izvornom dramskom tekstu Emira Hadžihafizbegovića Tarik nije dio tala. Cijena sreće je Kijametski dan. Jedini odmak učinjen je prostom prilagodbom dramskog teksta jednom drugom podneblju koji potpisuje ponajbolji hrvatski dramski pisac, Zagrepčanin Dubravko Mihanović koji će, razumljivo zbog svog prebivališta, u nekoliko navrata pobrkati slengove pa će Osječani učestalo izgovarati primjerice „soma eura“, što zvuči gotovo bogohulno svakom poštenom legi.Cijena sreće / Kijametski dan nose sijaset lako prepoznatljivih i nedotjeranih nacrta likova, tipova i stereotipova, koji su sadistički podčinjeni banalnoj pa time katkad i uvredljivoj dramskoj radnji o dvije različite izvještačene postratne, tranzicijske priče. Jedna je uzaludno marljiva, patriotska, neojađena, brižna, siromašna a samaritanska, dok onoj drugoj samo zamijenite predznak. Dvije oprečne krajnosti razorit će bilo kakvu mogućnost u povezivanje univerzalnog i individualnog. Očito se težilo prikazivanju psiholoških i moralnih obilježja dramskih likova, a istovremeno se pojednostavljivanjem izuzimala bilo kakva neočekivana reakcija, mana predstavniku dobra ili vrlina utjelovljenju zla, specifično obilježje koje bi dopustilo barem dvodimenzionalni prikaz. U takvim okolnostima nepravedno bi bilo pisati o glumačkim ostvarenjima jer oni jednostavno ne zaslužuju pokudu.
Ionako nelogično povezane scene uslijed očekivanog nedostatka dramskog sukoba s obzirom na banalni polaritet, dodatno se odmiču nespretnim i konfuznim izmjenama cameo-scenografije uz intermezzovsko nabrijavanje s Miserlouom Dicka Dalea, temom iz Tarantinova Paklena šunda. Autoironijski?
© Ivan Trojan, KAZALIŠTE.hr, 14. ožujka 2013.
Emir Hadžihafizbegović
Cijena sreće
redatelj Emir Hadžihafizbegović
premijera 7. veljače 2013.
scenografkinja i kostimografkinja Jasna Bošnjak, izbor glazbe Emir Hadžihafizbegović, inspicijent Eduard Srčnik, šaptačica Zrinka Stilinović
izvode:Vladimir Tintor (Krunoslav (Kruno) Hojka, nezaposleni ratni veteran), Tatjana Bertok-Zupković (Senka Hojka, medicinska sestra, Krunina supruga), Miroslav Čabraja (Emil Čevrić, automehaničar, susjed Krunin i Senkin), Duško Modrinić (Srđan Rotim, vlasnik tvrtke “Rotim Trade“), Ivana Gudelj (Ranka, Srđanova tajnica), Jasna Odorčić (Vesna Rotim, Srđanova supruga), Aljoša Čepl (Mateo Rotim, sin Srđana i Vesne)
Piše:

Trojan