Živio jednom, u dalekoj budućnosti, jedan dječak. Ne, nije riječ o grešci – zbivanja u novoj predstavi dječjeg Teatra Naranča doista se događaju u dalekoj budućnosti. Radi se o neobičnoj mješavini klasične bajke i post-apokaliptične priče o borbi za dostojanstven život koja uključuje i podizanje svijesti o ekološkoj održivosti u najmlađih gledatelja, kao i omiljene dječje likove Sv. Nikolu, Djeda Božićnjaka i Uskršnjeg Zeca. Nova produkcija Teatra Naranča autorski je rad Franje Tončinića, njegova stalnog glumca, koji ovaj put igra glavnog negativca. Budući da se predstava ne zasniva na prethodnom literarnom djelu, projekt koji na prvi pogled djeluje tematski i žanrovski preraspršeno i raznorodno, gotovo konfuzno, a u zajedničkoj režiji Tončinića i Luke Jurčića, ipak je polučio zanimljive rezultate.
Za početak, Tončinić je u tekst inkorporirao mnoge elemente bajki, a i prilagodio temu kalendarskoj premijeri predstave – zadnjem tjednu prije Uskrsa. Dakle, glavni je uzrok svih problema u narativu zli i megalomanski kralj Rhegan Ra koji je, čim je došao na vlast, zabranio sve blagdane, poklone i slatkiše, dao zatvoriti Svetog Nikolu i Djeda Božićnjaka, a u potrazi je i za Uskršnjim Zecom, zbog čega je u zemlji nestalo vjere, veselja i nade, a priroda je izgubila svoju ljepotu i prestala davati plodove. Tu su i dvorski mag i njegovo proročanstvo da će netko neiskvarene duše oteti kralju krunu, zatim pojava spasitelja, dječaka Lexija Vespera, koji će uzurpirati kraljevo prijestolje te motiv oslobađanja zatočenika – u ovom slučaju, Uskršnjeg Zeca. Na kraju, tu je i ideja da prijateljstvo i ljubav pobjeđuju svo zlo, a utjelovljuju je Lexi i njegova prijateljica Sara zbog koje se on i našao u nemilosti kralja dok je tražio ljekovito bilje u okolici kraljevog dvorca kako bi joj zacijelio ranu.
Ono što zaslužuje najviše pohvala vizualna je prezentacija i nadahnuto Tončinićevo igranje kralja, koje je polučilo salve smijeha u publici. Igranje je doista točan opis onoga što Tončinić u predstavi radi, a majstorski je kombinirao taštinu, hirovitost, nezrelost i histeriju s moći koju nosi njegov položaj, čime je banalnost zla dobila još jednu potvrdu. Naime, dok siročad Lexi i Sara – u korektnoj izvedbi Lina Brozića i Irin Šime Rabar – u nedostatku druge hrane jedu puževe i love vjeverice, a na ogradi nekadašnjeg zabavnog parka Dreamland stoji tabla s natpisom „Keep away“, kraljeva omiljena zanimacija je kupanje u kadi s plastičnom patkicom.
Neke od ovih i sličnih crtica, kao što je kraljevo „Još nisi naučila da ne treba vjerovati ljudima na vlasti“ i ironično poigravanje s konceptom relativnosti pozicija u postmoderni u „Zlo je samo perspektiva promatrača, ja sam samo moralno drukčiji.“ – zapravo su upućene starijoj publici, roditeljima, kao naoko usputni komentari na sve ono što muči odrasle te se provlače kroz sve produkcije Teatra Naranča. Kraljevu je dvojnost moć/neodgovornost naročito naglasio kostimografski rad Nevena Mihića koji je kralju namijenio visoku šiljastu krunu, sivo ruho, prugaste ružičasto-crne dokoljenke i infantilne papuče s motivom zeca, karikaturalno ga predstavivši kao divu u pravom smislu riječi. Scenografski je rad popratio tu odluku (ili je bilo obrnuto?) te su Lena Modrušan i Luka Juričić Tončiniću namijenili visoko prijestolje do kojega se dolazi stepenicama kroz čije rupice prodire svjetlo, čime se futuristički kralj uzdiže u gotovo disco trash visine.
Kao što je već spomenuto, maštovita vizualna rješenja jaka su strana predstave, počevši od uvodne sekvence s naratorom za koju su, uposlivši metodu kazališta sjena, redatelji odlučili smjestiti lik kralja iza paravana, preko vizualne prezentacije Trima, kraljevog savjetnika i prenositelja zvjezdanih poruka, te kraljevih čuvara – koji podjećaju na likove iz Alise u zemlji čudesa i za čiji je skokovito kretanje na sceni bila zadužena Andrea Gotovina – i predivne, eterične vilenjačke pojave Zraka, pa do vrlo efektnog i efikasnog korištenja svjetla. Izostanak songova koji bi remetili dinamiku priče pokazao se dobrom odlukom, a izbor glazbe Ozrena K. Glasera i, posebno, scena borbe oko krune, izvedena u vrlo dopadljivom slow-motionu, dali su predstavi specifičnu filmsku kvalitetu.
Ono što je u Začaranom Uskrsu vrlo problematično je lik kraljeva savjetnika Trima, koji na kraju predstave jednostavno zamjenjuje autoritet kralja Rhegana Raa onime Lexija Vespera, tvrdeći kako „samo poštuje zakon nebeskih sila, zakon sudbine“ te kako je Lexijeva „riječ njegova zapovijed“. Ovakvo odricanje od osobne odgovornosti je, u priči o vrijednosti poštenja i preuzimanja individualnog rizika za opće dobro, opasna, licemjerna, lažno neutralna te se približava onoj postmodernoj zamci o kojoj je već bilo riječi.
Također, iako je zbog blagdanskog ozračja jasno zašto se Tončinić odlučio za to da jedan od glavnih aktera – više kao predmet razgovora nego prisutan lik – bude Uskršnji Zec, pomalo je nejasno zašto je uveo i održivost u priču. Naime, Zeca i Lexija iz zatvora izbavljuje ni više ni manje nego Zrak. U prvi bi mah gledatelj pomislio da je on samo metafora za revolucionarni zanos i snagu otpora, no isti na kraju predstave pomaže da se priroda opet vrati u ravnotežu, i to uz pomoć svojih sestara Zemlje, Vatre i Vode. Možda je zapravo Lexi taj koji je simbol, simbol ljubavi, dobrote i nesebičnosti, duh koji objedinjuje četiri elementa? U tom bi slučaju prilično zbunjujući narativni kostur dobio putokaz, a što u suštini i zaslužuje dječja predstava s iskričavom energijom i prilično humora.
© Ivana Anić, KAZALIŠTE.hr, 12. travnja 2013.
Franjo Tončinić
Začarani Uskrs
redatelji Luka Juričić i Franjo Tončinić
premijera 23. ožujka 2013.
glazba Ozren K. Glaser, kostimografija Neven Mihić, scenografija Lena Modrušan i Luka Juričić, scenski pokret Andrea Gotovina, asistent na scenografiji Breza Žižović, tehničko vodstvo Toni Modrušan, garderoba Beki Perić, prodaja Sara Berčić
izvode: Lino Brozić, Šime Rabar, Linda Kliman, Lucija Ravnjak, Ugo Korani, Franjo Tončinić, Zoja Poropat, Bojana Babajić, David Banko, Vanja Vukičević, Gea Modrušan, Ena Bratić, Roberta Stevanović
