Magija sukoba sila

20. Međunarodni festival malih scena, Rijeka, 2. – 11. svibnja 2013.: Teatar Oskarasa Koršunovasa / Gradsko kazalište iz Vilniusa, Litva, Miranda (po Oluji Williama Shakespearea), red. Oskaras Koršunovas

• 
  
  Posljednju Shakespeareovu dramu Oluju najčešće se interpretira kao bajku za odrasle. Međutim, prema tumačenju Jana Kotta ona predstavlja zaključak cjelokupna dramatičareva stvaranja, a njezina gorčina „izgubljenu nadu renesanse“. Upravo Kotta i njegovo tumačenje Oluje kao društvene drame o vječnoj i apsurdnoj borbi za moć izrijekom u popratnom tekstu predstave Miranda spominje redatelj Oskaras Koršunovas.
  
  Imajući na umu da su moćnici / vladari / režimi tijekom povijesti često neprilagođene i nepoćudne protjerivali na napuštene otoke, baš poput onog na kojem se našao svrgnuti milanski vojvoda, Koršunovas je u matičnom kazalištu Gradskom kazalištu iz Vilniusa koristio motive iz Oluje za predstavu čije je središte Miranda, Prosperova kći. Na prvi pogled, a to je i najčešće tumačenje, Miranda je samo naivna princeza. Međutim, ona je učenjaku Prosperu kojeg su knjige zanimale više od bilo čega na svijetu, puno više: nadahnuće i motivacija, razlog za opstanak, veza sa stvarnim životom i budućnošću. Koršunovas piše da je Miranda „Prosperova duša“. A pusti otoci, posebno u Sovjetskom Savezu, bili su puni ljudi nalik Prosperu kojima su knjige omogućavale duhovni opstanak i koji su osmišljavali svoje Mirande. Sve asocijacije na Goli otok su dobrodošle.
  
  Koršunovas je pusti otok preselio u današnje vrijeme, u građanski stan. U njemu žive otac i kći oboljela, vjerojatno, od dječje paralize. Uz stari televizor i još stariji radio aparat, njihov su jedini prozor u svijet i jedina razbibriga, uz vječno postavljenu partiju šaha, – knjige. Mnoštvo knjiga. Otac prepušta kćeri da odabere štivo i ona, tko zna po koji put, bira Shakespeareovu Oluju koju ne čitaju već glume u maloj kućnoj simboličkoj drami u kojoj se isprepliću stvarnost i iluzija, kazalište u kazalištu. Otac glumi Prospera, nakaznog i nekulturnog Kalibana koji pokazuje stražnjicu, Ferdinanda kao prototip latino ljubavnika..., a Kći glumi Mirandu i zračnog duha Ariela koji, baš kao i kipić balerine kojim se poigrava, označava djevojčine snove i nade, želju za slobodom pokreta i slobodom misli. Otac / Prospero, baš kao u Oluji, zapravo je redatelj pripovjesti, ali i stvarnog života, a na kraju i vlastite smrti u fotelji u kojoj je kćer provela veći dio djela.
  
  Ime Miranda na latinskom znači čudesna, predivna, a Koršunovas je određuje sapetu u tijelu koje se ne može niti kretati (pleše na očevim stopalima dok je on drži u zagrljaju) niti pravilno govoriti. Kao alegorija Očeva / Prosperova slobodna duha Kći / Miranda u posljednjem prizoru pojavljuje se u baletnom kostimu i pokušava plesati. Međutim, ne uspijeva jer, prema Kottovu tumačenju svijet je kazalište / čistilište u kojem se sve ponavlja, ali ništa se ne pročišćuje. Posljednji Prosperov neuspjeh je zapravo nemoć kazališta da promijeni svijet.
  
  Režijski i dramaturški vrlo precizne postavke Oskarasa Koršunovasa s fantastičnom uvjerljivošću, preciznom mimikom i gestom, velikom sposobnošću pretvorbe u razne likove igraju Airida Gintautaité (Kći) i Povilas Budrys (Otac). Tijekom sat i pol, koliko predstava traje, vrlo je lako zanemariti titlove s prijevodom teksta s litvanskog i prepustiti se suptilnim glumačkim znakovima i promjenama bez ikakve štete po razumijevanje. Iznimno su dirljivi prizori kada se otac i kći dodiruju prstom, kao u Michelangelovu dodiru, dodiru kreatora i kreacije. Interpretacije njihova odnosa otvorene su različitim tumačenjima: društvenoj, kao borbi za (nad)moć, i intimnoj, kao borbi različitih sila u svakom od nas.
  
  U razgovoru za okruglim stolom, koji na riječkom festivalu predstavlja nastavak drame drugim sredstvima, glumci su ispričali neke detalje koji bi nam inače izmakli tumačenju. Primjerice, na crno-bijelom televizoru neprestano se vrti Labuđe jezero kojim se ponavlja motiv balerine. Time se autorski tim izravno referira na činjenicu iz društvene stvarnosti: u Sovjetskom Savezu su uoči svake objave smrti nekog državnog dužnosnika na televizijskom programu puštali upravo snimku Labuđeg jezera. Zanimljivo, predstava počinje u trenutku kada vidno nervozni otac pokušava doći do telefona i nazvati nekog. Kroz igru oslobađa se nervoze i naposljetku uspijeva dohvatiti telefonsku slušalicu i birati broj, ali je linija zauzeta. Kada na kraju umre, u tami nepoznati netko uzvraća poziv. Kome zvono zvoni?
  
  U kontekstu ovogodišnje teme Međunarodnog festivala malih scena na kojem smo gledali Mirandu: društveno angažiranog ili političkog kazališta, situaciju s telefonom mogli bismo protumačiti i kao uzaludan pokušaj pojedinca da u društvu pronađe pomoć / oslonac. Kada društvo napokon reagira, pomoć stiže prekasno. Dnevni tisak prepun je priča o malim ljudima na čije je probleme sustav gluh ili reagira sporo i s velikim zakašnjenjem. Vrijeme prolazi, predznaci se mijenjaju, ali u sustavu odnosa moći i pojedinca – ništa nova.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 20. svibnja 2013.

Piše: