Abecedarij angažiranog teatra

20. Međunarodni festival malih scena, Rijeka, 2. – 11. svibnja 2013.: Atelje 212, Beograd, Srbija, Tamara Baračkov, Pedeset udaraca, red. Ana Grigorović

• 
  
  Na manjoj sceni kultnog Ateljea 212 u Beogradu nastala je predstava Pedeset udaraca koja je u Rijeci izvedena u prostoru Češkog doma. Unatoč novom scenskom prostoru publika nije bila zakinuta za atmosferu koju izvedbi vjerojatno dodaje originalni beogradski podrumski prostor jer mučnu i mračnu atmosferu predstava nosi sa sobom. Atmosferu stvara pet mladih glumaca koji izvedbu počinju predstavljajući se pravim imenima i podacima o rođenju i krštenju te iznoseći osobne stavove na temu kumstva, ikona, vjere u Boga, nošenja križa, odlazaka u crkvu i ispovjedi. Kratkim osobnim pričama uspostavljaju prvi prisan odnos s publikom koji će uskoro produbiti postavljajući stolce među posjetitelje. Nešto kasnije obratit će im se izravno pitanjem: „Znate li koliko traje pedeset udaraca?“ Ako ste predstavu došli pogledati iz sigurnosti zamračenog gledališta, oni se trude i silno žele pomaknuti vas iz uobičajene voajerske uloge.
  
  Pedeset udaraca bio je diplomski dramski tekst Tamare Baračkov temeljen na dokumentarnom materijalu koji je objavljivan u medijima o dvije afere u srpskoj pravoslavnoj crkvi, jedne pedofilske i jedne o nasilju u komuni za odvikavanje narkomana gdje je mladić izgubio život. Baračkov je priče spojila u jednu o trojici mladića, žrtava svećenika pedofila: jedan je od prošlosti pobjegao u Kanadu, drugi u alkoholizam, a treći pokušava živjeti normalan obiteljski život. Nikad razrješene traume, osjećaj krivnje, pogibija alkoholičara tijekom preodgoja, razlozi su zbog kojih Andrej po povratku iz Kanade pokušava istjerati stvari na čistac.
  
  Naravno da od svećenika, tumači ga mučno dijabolični Grigorije Jakov Jevtović, neće čuti priznanje da čini zlo. Andrejev pokušaj da javno progovori izaziva najprije osudu majke, jer „ljudi bi svašta pričali“ i otpor brata koji vjeruje da se ništa ne može promijeniti. Društvo, umjesto da osudi nasilnika, fizički će napasti brata Ivana i upravo će on presuditi opakom svećeniku u ime svoje djece koju čeka ista sudbina u toj maloj, zatvorenoj zajednici. Nasilje rađa nasilje i taj krug kao da nema kraja. Baš kao što se dogodilo i u stvarnom životu: mediji su o grešnim svećenicima galamili samo do novih vrućih priča, ali oni nisu stvarno procesuirani. Sustav je zakazao, sve je zataškano, prekriveno šutnjom i zaboravom.
  
  Ogoljena scena, sivi kostimi, osvjetljenje kojim upravljaju sami glumci, dokumentarnost naglašena tonskim zapisima što ih puštaju s prijenosnih kasetofona. Redateljica Ana Grigorović i pet mladih glumaca neposrednim pristupom i nizom provokativnih prizora nastoje probuditi publiku. Pritom scenom pljušte pravi udarci: najprije svjedočimo batinanju Vanje, a onda i svećenik tuče svakog od njih. Međutim, nisam sigurna da publika odgovara na njihova očekivanja. Na mučne prizore glave se uvlače među ramena, oči zatvaraju, lice odvraća. Baš kao u stvarnom životu kada se svijest šutnjom i uzmakom brani od nasilja.
  
  Autorska ekipa predstave Pedeset udaraca upotrijebila je abecedarij angažiranog teatra otvarajući pitanje je li u društvu u kojem su granice između društvenog i vjerskog sustava najblaže rečeno neodređene, standardi dvostruki, a djelovanje određuju dogme, moguće ostvariti pravdu u okviru društvenih institucija. Ipak, komad završava kratkim obraćanjima glumaca Bogu (kao i na početku oni su osobe, a ne likovi), kao da je predstava njihovo putovanje prema Vjeri kao prostoru osobne slobode i odgovornosti da se odluče misliti i činiti Dobro. Koliko je pojedinaca u publici prošlo istu putanju s istim rezultatom nikada nećemo znati.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 22. svibnja 2013.

Piše: