Slom sistema
37. Dani satire Fadila Hadžića, Zagreb, 5. – 21. lipnja 2013.: Hrvatsko narodno kazalište Zadar: Nikolaj Koljada, Kokoš, red. Dražen Ferenčina
-
Dramska premijera HNK-a Zadar nastala po komediji popularnog ruskog mainstream dramatičara Nikolaja Koljade i u režiji sada već poslovično prisutnog Dražena Ferenčine (koji je uz Ivana Lea Lemu potpisao režiju gotovo svih dramskih uradaka HNK-a Zadar posljednjih pet godina) očekivani je utješni kazališni događaj statičnog i neinventivnog zadarskog ansambla kojem očito nužno treba svježe krvi. Nakon niza drugorazrednih mediteranskih saharinskih kazališnih zaborava (Nije bila peta, bila je deveta, Od Foše do Atlantide) povratak prokušanom dramskom sadržaju i komornijim formatima očito je igra na sigurno u ne odveć zanimljivoj repertoarnoj križaljci.
Kokoš je lako prohodna i humorna jednočinka čija pozadina otkriva fundamentalni osjećaj cijelog komada – provincijalizam, koji je mogao analogno poslužiti i kao autoreferencijalna točka prožimanja sa zadarskom kulturno-umjetničkom zbiljom. Ljubavne i životne intrige petoro aktera smještenih u sobu provincijskog kazališta također referencijalno vuku paralele sa slomom socijalističkog sistema i demode naličjem života onih koji su ogrezli u osrednjosti malih sredina. Naracijski i vizualno komad je namjerno obojen retro patinom i ispunjen naoko trivijalnim banalnostima učmale postsistemske bezidejnosti.
U zadarskoj inačici Ferenčina je režirao pitak i zanatski jednostavan kazališni komad koji s publikom ostvaruje trenutnu komunikaciju kroz jezičavost predloška i arhetipski suprostavljene muško-ženske duele/duete. Jasna Ančić u ulozi ostarjele provincijalne glumice Alle pokazuje ponajviše živosti u ansamblu služeći se dotjeranom gestom i mimikom; uz nju sasvim solidno odigrana je i uloga Dijane u izvedbi Tamare Šoletić čija je brbljivost solidno uparena s tromošću i sporošću Fjodora kojeg je igrao Ivica Jončić. Slabije izvedbe s previše patosa i patetike zamjetne su u izvedbama Mirka Štalića i Žane Bumber koji su pregrčevito odigrali nesuđeni ljubavni par starog Vasju i koketnu Nonne. S obzirom na neujednačenost ansambla i ponegdje iznimnu dramatsku usporenost (duet Fjodora i Nonne, Alle i Dijane) fabule komad je uočljivo oscilirao kako u izvedbenim značajkama tako i u humoresknoj simbiozi glumaca i auditorija.
Kostimografsko i scenografsko rješenje potpisuju Marija Šarić Ban s kombinacijom retro stila osamdesetih u dizajnu kostima i Darko Petković s jednostavnim arhitektonskim rješenjem scene po uzoru na socijalne stanove iz bivšeg političkog sustava. Zanatski odrađeno oblikovanje svjetla Ive Nižića usmjereno je opću rasvjetu sobnog interijera dok je odabir glazbe odradio Nebojša Lakić. Redatelj Ferenčina kao jedini freelancer u zadarskim dramskim premijerama pokazao je i u ovom projektu prohodan i režijski linearan pristup materijalu očito želeći apostrofirati više topose komada (tranzicija, bezidejnost, kriza starenja) nego glumački angažman koji bi s obzirom na godišnji ritam premijera u HNK-u Zadar trebao biti značajniji. Njegova režija Krležina Michelangela Buonarrotija u susjednom Kazalištu lutaka i dalje je značajno inventvnija od svega što pokazuje u režijama za HNK-a Zadar.
Zadarski mini-ansambl (Ančić, Šatalić, Bumber) jednostavno nije podesan za diverzan dramski repertoar i pokazuje preučestalu inklinaciju prema akdemskom neproživljenom portretiranju uloga što je uostalom boljka većine repertoarnih kazališta u Hrvatskoj i stoga režija često poprima obrise odrađivanja posla, a ne postavljanja redateljskog rukopisa radom s glumcem. Unatoč tome Kokoš ulazi u red solidnijih komada HNK Zadar kako zbog humorne retro stilistike tako i zbog referencijalnih žarišta tipičnih za tranzicijski i provincijalni milieu.
© Mario Županović, KAZALIŠTE.hr, 14. lipnja 2013.
Piše:
Županović