Kušnja za mlade domaće snage

Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku: Ranko Marinković, Glorija, red. Zoran Mužić

• 
  
  Šibensko Hrvatsko narodno kazalište za svoju posljednju ovosezonsku premijeru odabralo je Marinkovićevu Gloriju. Izbor tog klasičnog djela naše dramske književnosti vezan je uz stotu godišnjicu Marinkovićeva rođenja, ali i ideju redatelja Zorana Mužića da tim vrhunskim tekstom velikog hrvatskog pisca afirmira mlade i nove glumačke snage šibenske kazališne kuće, da još jednom potcrta mediteranski duh Marinkovićeve proze i to na autentičnom mjestu i s autentičnim tumačima uloga te da mobilizira sve šibenske kazališne snage u kreiranju vrhunske predstave.
  
  To su ideje od kojih svaka bez sumnje ima smisla i opravdanja, osobito kad dolazi od redatelja Šibenčanina, čovjeka koji je i sam vezan uz stasanje šibenskog teatra, ali i Marinkovića kojeg je kao mlad redatelj prvi put režirao 1990. godine u HNK-u u Osijeku i kojeg je osim svega i poznavao i bio mu student u klasi... U realizaciji, bila je to jedna tek malo kraćena Glorija u kojoj je u prvom planu ostala ljubavna priča, a u drugom, naoko manje vidljivom ali dobro znanom svakom poznavatelju tog Marinkovićevog djela, sve one konotacije i dramski slojevi u kojima se propituje vjera, religioznost, manipulativnost, individulanost,  sloboda volje i izbora, odnosno poslušnost, rascjep između dužnosti i ljubavi, pokušaj da se mjenjaju pravila i sustav te još mnogo toga.
  
  Glavne je uloge Mužić povjerio mladim šibenskim glumcima koji su iz tog teatra potekli, završili Akademiju dramske umjetnosti i tom se teatru vratili. Franka Klarić igrala je Gloriju, a Jakov Bilić don Jeru, svoje prve velike uloge u karijeri i bilo je vidljivo da su u njih uložili golem trud. Ako uspjeh nije adekvatan uloženom trudu to je samo zbog činjenice da je riječ o mladim glumcima kojima sigurno nedostaje iskustva i više, osobito većih, uloga. Glorija Franke Klarić gradirana je u rasponu od skrušene časne sestre do pobunjene djevojke koja je počela i, sudbina je htjela, okončala život na drugoj strani životnog kontrapunkta – u cirkusu. Franka Klarić i inače dobro artikulira likove s unutrašnjim, zapretanim osobnim lomovima i problemima duše tako da je i ovdje bolji dio njezine igre bio onaj u kojem je igrala skrušenu časnu sestru. Nesumljivo talentirani Jakov Bilić bio je nešto neuvjerljiviji – previše ukočen i slabo nijansiran što se dalo pripisati i tremi zbog premijerne izvedbe. U svakom slučaju i prema redateljevoj ideji, bio je to svojevrstan ispit zrelosti za dvoje mladih šibenskih profesionalnih glumaca.
  
  A ostali, s puno više utakmica u nogama, među njima izvrsni Siniša Popović u ulozi don Zane, Joško Ševo s bogatim dijapazonom igre riječi, geste i tijela kao Glorijin otac, te u maloj ulozi biskupa iznimno uvjerljiv i, kao i obično, sjajan Špiro Guberina. Ono što svakako valja zabilježiti jest da je šibenski glumac amater Anđelko Babačić, crkvenjak Toma, bio briljantan, Mate Gulin uobičajeno izvrstan, kao i zadarski glumac Dragan Veselić kao klaun Toni, dočim je malu ali solidnu ulogu ostvarila šibenska glumica amaterka Jasminka Antić.
  
  Tako su u šibenskoj Gloriji igrali u najvećoj mjeri šibenski glumci, oni koji dolaze, mladi profesionalci, i oni iz čijeg je rada i mara u prošlim desetljećima i nastalo današnje šibensko profesionalno kazalište, uz one koji su vezani uz Šibenik a karijere, i to velike, napravili izvan njega. Scenograf je Branko Lovrić Caparin, kostimografkinja njegova kćerka Sara Lovrić Caparin, a glazbu je odabrao još jedan u klasičnoj glazbi već nadaleko poznati Šibenčanin, orguljaš Pavao Mašić.
  
  © Jordanka Grubač, KAZALIŠTE.hr, 10. lipnja 2013.

Piše: