Na krivom mjestu u krivo vrijeme
Osječko ljeto kulture: Dječje kazalište Branka Mihaljevića, Osijek: James Joyce / Nikola Zavišić, Jamesove mačke, red. Nikola Zavišić
-
Jamesove mačke, praizvedene u sklopu Osječkog ljeta kulture 10. srpnja 2013. godine, posljednja su ovosezonska premijera Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku. Dramaturgiju, režiju, scenografiju i oblikovanje svjetla potpisuje Nikola Zavišić (srpski redatelj osječkoj publici poznat kao redatelj Emila i detektiva 2011. godine), likovnost predstave Mateja Benedetti, scenski pokret Dunja Jocić, maske Boris Sekulić te glazbu Boštjan Gombač. Tekstualni predložak predstave nastao je prema dva pisma koje je James Joyce u obliku priča (jedina Joyceova djela pisana za djecu) uputio svom unuku Stephenu 1936. godine. Prva, Mačak i vrag (The Cat and the Devil), objavljena je 1957. godine dok je druga pronađena 2006. godine i objavljena tek 2012. godine pod nazivom Mačke Kopenhagena (The Cats of Copenhagen).
Spojivši dvije priče u jednu te upotrijebivši djeda Jamesa (Ivica Lučić) u funkciji naratora, Zavišić je kao narativni temelj upotrijebio Mačka i vraga – legendu s elementima francuskog folklora koja govori o grada Beaugencyu čiji su stanovnici nužno trebali most kako bi prešli široku rijeku, a nisu si ga mogli priuštiti. Pohlepni i bogati gradonačelnik (Areta Čurković) izlaz pronalazi u paktu s Vragom (Edi Ćelić) – on će preko noći izgraditi most, a zauzvrat traži prvog koji ga prijeđe. Međutim kako nitko nije htio prijeći most, lukavi gradonačelnik je preko mosta potjerao Mačku (Lidija Kraljić) prevarivši tako Vraga. Džentlmenski prihvativši poraz, Vrag s Mačkom odlazi u Kopenhagen gdje susreću izgubljenu mačku Macu (Aleksandra Colnarić) te nakon poentiranja Joyceovih poruka o pokvarenom kopenhaškom društvu, sve završava sretnim krajem.Cijeli autorski tim u ovoj se predstavi u potpunosti oslonio na Joyceove izvornike i slikovnicu Tomislava Torjanca ne pokušavajući pretjerano intervenirati u tekst i vizualnost (potrebe nije niti bilo jer je Torjanac vrsno pretočio Joyceove misli u vizualnu sliku likova – podsjećaju na kombinaciju filmova Tima Burtona i Bo Welchovog Mačak, ne diraj mu šešir). Glavnu ulogu ovdje imaju mačke koje simboliziraju zazivanje prirodnih instinkta, slobode i otvorenosti uma, neizvještačenih suvremenim utjecajima društva i medija. Tako mačke služe kao kontrapunkt pohlepnim gradonačelnicima, lijenim policajcima, svemu onome što ne valja, kao simboli dobrih, kojih je sve manje jer ih korumpirani i iskvareni žrtvuju svojoj osobnoj koristi. Joyce, a i Zavišić to na početku znakovito naznačuju otvarajući priču rečenicom: „Nažalost! Ne mogu ti poslati mačku kopenhašku jer mačaka u Kopenhagenu nema“. Ono što je Zavišić domišljao prezentacija je Joyceova satiričnog pogleda na svijet i društvo. Preuzevši ideju za cjelokupnu formu iz druge priče (koja se temelji na rečenicama koje neodoljivo podsjećaju na parole), Zavišić je stvorio nešto što podsjeća na tok svijesti koji je dodatno začinio navlačenjem predimenzioniranim glava mačaka likovima, dekonstruiranjem narativnih dijelova, songovima, ritmičkim mantranjem i crkvenim pjevanjem pojma felis silvestris catus (latinski naziv za domaću mačku) te scenskim pokretom, glazbom i svjetlosnim efektima, pokušavajući stvoriti drukčiju atmosferu i djelovati na ono arhetipsko i organsko u publici.
Inače zanimljiv i nadahnut koncept ima tri problematične točke. Uvodna priča o životinjama služi pukom privlačenju pozornosti publike i pokušaju opravdavanja podobnosti predstave za djecu (likovi djeci postavljaju pitanja o mačkama, ali to je samo kratak trenutak na početku), povezivanje dvaju priča izvršeno je neuvjerljivim i površnim pokušajem lokalizacije (osječka mačka Maca je izgubljena te se nađe u Beaugencyu, zatim je Vrag odnese u Kopenhagen da bi se na kraju sretno vratila kući) te banalnom podcrtavanju kraja i upućivanju poruke publici rečenicom: „Što ti misliš o tome?“
Takav koncept ne ostavlja puno prostora klasičnoj glumačkoj kreaciji, sve je striktno zadano u simboličnim i fragmentiranim dijelovima, naznakama bez razvoja likova, gradacije i dramskog sukoba pa se ponajprije može izdvojiti sveukupni fokus ansambla bez kojeg ovakav koncept ne može preživjeti. Osim toga, nužno je istaknuti Lučićevu dionicu u kojoj publici na svakoj izvedbi na drugačiji način objašnjava i govori belzeblebet (izmišljeni vražji jezik koji nastaje u trenutku dok se govori), Aleksandru Colnarić koja je najbolje odgovorila zadacima scenskog pokreta, vokalne dionice Arete Čurković, Ćelićev napredak u vokalnom nastupu, iako bi morao dodatno poraditi na dikciji, te Lidiju Kraljić koja je precizno obavila sve zadane zadatke, ali ima izvjesnih problema s ritmom koji se najviše očituju u skupnim sinkroniziranim scenama – čestim upravo u predstavama Dječjeg kazališta.
U ovom drukčijem, nadahnutom i društveno angažiranom konceptu, dojmljive vizualnosti nalazi se jedan veliki problem. Kao što je navedeno na programskoj knjižici, predstava je prvotno namijenjena djeci, a djeca su izgubljena u takvom konceptu koji funkcionira na višestrukim značenjskim razinama, simbolima, naznakama, igranju na arhetipsko i organsko. Ne radi se pritom o podcjenjivanju savršeno upijajućih, otvorenih i slobodnih dječjih umova, nego jednostavno o primjerenosti forme kojom se sadržaj prenosi. Sa sigurnošću tvrdim da i većina odrasle publike nije znala što bi s predstavom, a kamoli oni najmlađi koji su u publici sjedili s velikim upitnicima i konstantno ponavljali: „A što sad opet rade?“ Šteta što se nije bolje promislilo o prikladnosti i ciljanoj publici. U ovakvom obliku predstava će vjerojatno polučiti uspjeh na raznim festivalima, a najmlađima će možda ostati u pamćenju zbog privlačne vizualnosti i na trenutke smiješnih likova mačaka, dok se o primjerenosti, prenošenju poruka, komunikaciji i odgojnoj funkciji kazališta spram najmlađih nema što reći.
© Alen Biskupović KAZALIŠTE.hr, 11. srpnja 2013.
James Joyce / Nikola Zavišić
Jamesove mačke
redatelj Nikola Zavišić
premijera 10. srpnja 2013. (na Osječkom ljetu kulture) / 22. rujna 2013. (u Kazalištu)
autor glazbe Boštjan Gombač, likovnost predstave Mateja Benedetti, scenski pokret Dunja Jocić, oblikovanje maski Boris Sekulić, asistentica redatelja Areta Ćurković, voditelj tehničke službe Siniša Ardalić, inspicijent Zdenka Kovaček, majstor tona Dražen Golubić, majstor rasvjete Igor Elek, majstor pozornice Zoran Grkinić, pozornički tehničar Tihomil Čakalić, izrada scenografije Siniša Ardalić, izrada kostima Maja Marković, Zvonko Majdiš, Milorad Skorupan, oslikavanje maski i kostima Kristina Marić, oslikavanje scenografije Đuro Adžić
izvode: Edi Ćelić (Mačak vrag), Ivica Lučić (Mačak djed James), Areta Ćurković (Mačka gradonačelnica), Lidija Kraljić (Mačka Muc, Starica), Aleksandra Colnarić (Mačka, Djevojčica, Voda…)
Piše:

Biskupović