Dramski tekst Joëla Pommerata To dijete u režiji splitske redateljice Nenni Delmestre, premijerno izveden na 59. Splitskom ljetu 17. srpnja 2013., sastavljen je od jedanaest kratkih sekvenci, iskaza roditelja i djece jednog francuskog naselja nastao kao narudžba fonda Obiteljske skrbi Calvados kako bi se njime potaknula interakcija s publikom. Trebao je pokazati da obiteljske sreće nema i da nitko nije položio školu roditeljstva ni testove za uloge kćeri i sinova. Jer ljudi su poput balona, koji kao metafora trudničkoga trbuha na početku predstave odlaze samostalno u vlastiti svijet, neovisno od silnih pokušaja i želja da im se odredi željena putanja bez obzira kojemu od ta dva zaraćena tabora pripadali: roditeljima ili djeci. Iako se činio zanimljivim kao predložak za dramsko uprizorenje
Pommeratov tekst pokazao se nedovoljno snažnim, a predstava se rasplinula u prilično monotonu i plošnu. U nizu gotovo filmskih scena vrtjele su se znane nam slike obiteljskih zapleta iza tih malih okvira za mržnju: ravnodušna djeca rastavljenih roditelja do kojih se uzalud pokušava doprijeti na verbalnoj razini, pogubni rezultati dominantnih majki i očeva, agresivnost ili depresivnost neshvaćenih potomaka u svekolikoj međusobnoj otuđenosti, nerazumijevanju i neuvažavanju. Iako je tekst svojom izravnošću i željom da ne osuđuje i ne savjetuje u toj zavrzlami osjećaja i odnosa nastojao samo ih oštro i grubo ocrtati i uprijeti prstom s porukom „Ljudi, to smo mi u svoj svojoj nesavršenosti.“, njegovo dramsko uprizorenje, prvo na ovogodišnjem Splitskom ljetu, doimalo se poput pucnja bez jačeg praska.
I režija Nenni Delmetsre nije se s takovim tekstom mogla nositi, između ostaloga i zato što se šestoro glumaca – neka vrst arhetipskih obiteljskih likova koji su glumili Zoja Odak, Snježana Sinovčić Šiškov, Trpimir Jurkić, Marko Petrić te stndenti glume Lara Živolić i Pere Eranović na kojima je predstava morala naći svoje najčvršće uporište – nisu uspjeli snažnije glumački izdignuti, iako je za to bilo prilika. Posebice u najsugestivnijoj sceni majčinoga pokušaja identifikacije sina, žrtve droge, na odru mrtvačnice. Predstava je tako ostala samo niz uočenih problema, bilo je i suvišnih ponavljanja scena i nepotrebnih gomilanja riječi, pa se i zadržala uglavnom na razini priručnika lišena prave dramske punine.
Pohvale svakako zaslužuju scenografija te koncept zvuka i glazbe Line Vengoechee, koji su iznimno suptilno pratili tematsku nit predstave korištenjem strukturirane pozornice prislonjene uz deblo napola osušena stabla u parku Vile Dalmacija, kao asocijacija na neko nahereno genealoško stablo. I cijeli niz sitnih scenografskih detalja poput starinskih igračaka, krletki i posebice idiličnih, osvijetljenih kućica / obiteljskih domova na obližnjim granama vješto su sugerirali morbidno nesluglasje s onim što se događa u njihovoj nutrini, čemu su pridonijeli i svjetlosni efekti Zorana Mihanovića, dok su kostimi Maria Leke, identični za skupinu muških i ženskih likova, samo akcentirali poruku da su složeni obiteljski odnosi još od grčke mitologije do danas ostali gotovo identični, ali uz sve zlokobnije varijacije u novome mileniju. Ipak valja pohvaliti silan trud koji Nenni Delmetsre godinama ulaže i u traženju i u uprizorenju tekstova upravo s tom tematikom od kojih je većina bila vrlo uspješno postavljena na sceni splitskoga HNK-a. Iako uz manjkavosti, To dijete ambijentalna je predstava koja svakako zavređuje da je se pogleda, jer nema toga gledatelja koji se u nekom njezinom dijelu neće prepoznati.
© Mirjana Maroević, KAZALIŠTE.hr, 25. srpnja 2013.
