Istinitost realizma duše

11. Festival svjetskog kazališta, Zagreb, 10. rujna – 5. listopada 2013., Toneelgroep Amsterdam, Nizozemska; Eugen O'Neill, Dugo putovanje u noć, red. Ivo van Hove

• 
  
  Da je jedan od najboljih suvremenih svjetskih kazališnih redatelja ravnatelj amsterdamskog kazališta Toneelgroep Flamanac Ivo van Hove pokazao je zagrebačkoj publici prije dvije godine multimedijalnom, vizualno iznimno originalnom i atraktivnom predstavom Premijera prema scenariju istoimenog filma Johna Cassavetesa. Jedna je to od njegovih predstava koja iskazuje sklonost teatralizaciji filmskih priča zbog nadahnuća u traženju neočekivanih i zapanjujućih redateljskih inovacija. Na suprotnom polu njegovog zanimanja je često režiranje drama Eugena O'Neilla (1888-1953), prvog ozbiljnog, a vjerojatno i do danas najvećeg američkog drmatičara koji je još 1936. dobio Nobelovu nagradu, iako je svoje dvije najbolje drame I ledar dođe i Dugo putovanje u noć napisao napisao tek nakon toga – četrdesetih godina prošlog stoljeća s tim da nije želio da druga od njih bude objavljena za njegova života, jer je temeljena na odnosima u njegovoj vlastitoj obitelji, pa je prvi put tiskana i igrana 1956.
  
  U njoj su ljubav i mržnja, snažne emocije, međusobna vezanost i nemogućnost zajedničkog življenja članova obitelji Tyrone sabijene u jedan dan od zore do kasno u noć. Obitelj je financijski ovisna o ocu Jamesu (Gijs Scholten van Aschat), vrlo uspješnom glumcu komercijalnog kazališta koji kod gledatelja, a i financijski dobro prolazi tumačeći cijeli život gotovo isključivo istu popularnu ulogu (poput O'Neillovog stvarnog oca koji je tako igrao grofa Monte Crista). On je iz obitelji siromašnih i često gladnih irskih doseljenika i u stalnom strahu da će izgubiti sve što je stekao kupuje zemljišta, jer ne vjeruje bankama. Pritom je strahovito škrt prema obitelji, ali ne i u čestim pijankama u krčmama, jer je alkoholičar. Ipak nastoji stvoriti barem privid obiteljskog života okupivši suprugu i sinove u vikendici na obali koju je kupio za odmor u rijetkim trenucima kada nije na putu, jer njegova predstava stalno mijenja pozornice i gradove, te mu se život uglavnom odvija u jeftinim hotelima koje ne podnosi njegova supruga Mary (Marieke Heebink) koja je kao i autorova majka ovisnica o morfiju. Tu su i oba odrasla sina Jamie (Ramsey Nasr) i Edmund (Roeland Fernhout), a povod okupljanja trebala bi biti briga zbog bolesti mlađega – Edmunda i čekanje da liječnik potvrdi sumnju da boluje od tada uglavnom neizlječive tuberkuloze. Vrlo brzo se slika brižne obitelji raspada – najprije strahom muških članova obitelji hoće li će se Mary vratiti drogi, a potom i alkoholiziranjem oca i sinova što sve intenzivira zapaljivu smjesu ljubavi i mržnje i otkriva duboke i trajne sukobljenosti svakog lika sa svim ostalima.
  
  Autorov dvojnik Edmund poput mladog Eugena O'Neilla pod utjecajem je starijeg brata na putu da postane, kao i on, mormar i kronični alkoholičar koji svoje frustracije liječi bludničenjem i terevenkama po obalnim krčmama. Budućeg velikog dramatičara tek je ozbiljna bolest od toga odvojila i navela ga da se ozbiljno počne baviti pisanjem. Zato je u ovom komadu najsnažnije naglašen onaj „realizam duše“ kojeg je O'Neill držao bitnim svojstvom svog stvaralaštva, a Ivo van Hove onim elementom zbog kojeg se svakih nekoliko godina vraća režiranju njegovih tekstova, naglašavajući da on taj realizam duše ne shvaća kao realizam scenskih prizora nego kao iskreni prikaz najdubljih ljudskih emocija, patnji i motivacija.
  
  Zato van Hove u Dugom putovanju u noć ne naglašava vizualne atrakcije kao u teatralizacijama filmova ili filmskih scenarija, nego se koncentrira na preciznost glumačke prezentacije tih ponora duše, a da takve situacije nisu vezane isključivo na jedno određeno vrijeme i prepoznatljiva lica pokazuju i kostimi Wojciecha Dziedzica kojih kroj ne određuje neko određeno vrijeme, a neobičnost je naglašena i time što su svi glumci bosi. Pritom jedino otac ima bijelu košulju vjerojatno zato što se kao glumac može igrati prepoznatljive stvarnosti, no bitnije je da su svi ostali kostimi (pa i očev) tako tamni da se mogu stopiti s asketskim scenskim prostorom kojeg je jednostavno, ali i fascinantno uobličio van Hoveov česti suradnik scenograf i oblikovatelj svjetla (koje je u ovoj predstavi neobično važno) Jan Versweyveld. Tamno sive plohe koje ograničavaju scenu ostaju u polutami i stapaju se s mrakom dubine kazališne scene stvarajući veliki prostor u kojem protagonisti djeluju sitno i fizički gotovo izgubljeno, pa uglavnom niti ne izlaze iz njega nego sjedaju uz to sivilo u prizorima u kojima ih prema tekstu ne bi trebalo biti na sceni.
  
  Nasuprot tome njihovi psihički sukobi, bol i patnja rastu tolikim intenzitetom da se čini kao da im nije dovoljan niti taj ogromni prostor s vrlo malo scenskih elemenata. Naprijed u sredini pozornice velik je okrugao stol iznad kojeg je svjetiljka kojoj je krug svjetleće površine jednak stolu i taj je dio najsnažnije osvijetljen. U njemu se protagonisti najčešće zadržavaju kada pokušavaju uspostaviti međusobnu povezanost i prizvati onoliko ljubavi prema drugima koliko je u njih ostalo. To ne traje dugo pa oni odlaze od te zone svjetla prema mračnijim prostorima, a u trenucima najdramatičnijih obrata i gase to svjetlo iznad stola pa tada čitava pozornica tone u polumrak.
  
  U jednom uglu scene je stolić s alkoholnim pićima koja tijekom radnje muški članovi obitelji sve više konzumiraju, a nešto dalje metalno zavojito stubište koje se penje iznad otvora pozornice i djeluje gotovo prozračno, ali nije znak mogućeg izdizanja iz očajnih obiteljskih odnosa nego put kojim Mary ide kada ne može izdržati svađe da bi uzela svoju drogu i osjetila se high. Četvero izvanrednih glumaca postupno od početne situacije skladne, iako zabrinute obitelji stvara pakao otkrivajući događaje iz prošlosti koji su doveli do takvih problema koji su ih povezali u bolesnu situaciju istodobne nesnošljivosti i meraskidive povezanosti. Pritom nitko od njih ne koristi vanjske znakove svoje ovisnosti o alkoholu ili drogi, time pokazujući da je to posljedica, a ne uzrok ili pravi razlog njihovih nemogućih odnosa koji se vrlo postupno i nijansirano otkrivaju u glumi koja kao i cijela predstava pod vodstvom Iva van Hovea iznimno dojmljivo prezentira istinitost realizma duše.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 29. rujna 2013.

Piše: